Ta je obitelj po svemu prosječna – Majka, Otac, Sin i Kći – idealna mala obitelj za idealan život po svim mjerilima. Majka i Otac savršeno su isplanirali život tako da nikome ništa nisu dužni ni potrebni, sami su sebi dovoljni te su spremni za svaku opasnost.

No od silne 'spremnosti' na ono najgore zaboravljaju živjeti, uživati, čitati pjesme, pozdraviti susjede ili zagrliti člana obitelji. Spremajući se za potencijalnu kataklizmu, zapravo su se potpuno izolirali od svijeta.

Strah je glavni pokretač radnje, strah koji postupno vodi u agresiju. Ono što me pritom najviše zanimalo su metode upisivanja strahova i načini njihova prenošenja: kako upijamo strahove vlastitih roditelja, na koji način mediji i društvo stvaraju lažne krize i potiču osjećaj straha, kazala je Gavran na konferenciji za novinare u ZKM-u.

Motiv sveparalizirajućeg straha, kojemu se ne može do kraja otkriti razlog ili povod, postaje osnovni motiv: proizvodnja straha u komadu paralizira protagoniste, oni su njime progutani, ali i opsjednuti.

No nisu nametnuti samo strahovi, nego i snovi, budućnost i vizija toga kako se ostvariti kao žena ili muškarac. U komadu promišljam o generaciji mladih ljudi u Hrvatskoj koja je odgajana u strahu i mržnji prema svemu nepoznatome, prema svima onima koji nisu 'naši', istaknula ja autorica.

'Spremni' smještaju radnju u suvremenost, iako je teško odrediti kada se i gdje točno radnja zbiva, a njezini (anti)junaci ne nose imena, već se nazivaju prema funkcijama u obitelji (Otac, Majka, Sin, Kći).

Božić je tekstu pristupio iz perspektive tjelesnog teatra, prenijevši dramski tekst u gotovo posve neverbalnu predstavu s naglaskom na pokret.

Njegov redateljski koncept polazi od potenciranja žanrovskih pretumbacija upisanih u tkivo poetskog teksta, s naglaskom na fizički teatar tjelesnog iscrpljivanja i repeticije. Ekstremna stanja ljudskosti kao što su autoritet, poniženje i arogancija, istražena su kroz eksploatiranje forme klaunerije i iscrpljivanja govorne geste, kazao je Božić

Namjera je gledatelju osvijestiti dvostruki odnos: s jedne je strane zgađen brutalnošću postupaka likova, dok s druge strane nacereno lice klauna uvijek unaprijed izaziva sućut, dodao je.

Strah kao temeljni pokretač radnje u predstavi je naoko jukstaponiran fizičkoj i psihičkoj spremnosti, nekoj vrsti vojničkog drilla, kojemu su likovi, ali i izvođači izloženi i pomoću kojeg se brane od straha, istaknuo je Božić, kojeg je Gavran, nakon što je za tekst dobila nagradu Marin Držić za najbolji dramski tekst, sama nazvala i zamolila da po njemu režira predstavu.

Božić je na tome projektu okupio skupinu studenata ili netom diplomiranih glumaca koji su bili njegovi studenti na Katedri scenskoga pokreta zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.

Oni su Dado Ćosić (Otac), Nataša Kopeč (Majka), Milica Manojlović (Kći) i u alternacijama Filip Vidović i Romano Nikolić u ulozi Sina.

Scenografkinja i kostimografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj Damir Šimunović, pokret je oblikovala Petra Hrašćanec, svjetlo Milan Kovačević a ton Tomica Kraljić.

Za ravnateljicu ZKM-a Dubravku Vrgoč to je bila posljednja konferencija za novinare na čelnoj funkciji tog teatra, uoči njezina prelaska na mjesto intendantice zagrebačkog HNK-a u rujnu. Toplo se svima zahvalila na dosadašnjoj suradnji.