Ako smo i živjeli u zabludi da 21. stoljeće predstavlja vrhunac civilizacije i napretka, u najširem smislu, od toga bismo što prije trebali odustati. Ovo stoljeće nije ništa bolje i empatičnije prema ljudima i njihovim prijestupima od onih prethodnih: vrijeme progona u kojem posljednju riječ ima – moralna policija koja može presuditi svakome od nas, pa tako i meni nakon ovog teksta.

Dovoljno je, recimo, da uzmu ovaj tekst, masovno ga dijele po društvenim mrežama, napisane rečenice stave u kontekst da branim zlostavljača odnosno zlostavljačicu, i da moj poslodavac pod tim pritiskom odluči da više neću pisati kod njih. I to je, naime, demokracija 21. stoljeća, to je ta silna inkluzivnost o kojoj profesionalni ljudskopravaši od istoka do zapada govore bez imalo svijesti o ljudima i onom što je sve čovjeku, a tako i piscu, svojstveno.

Od pisaca, naime, ne treba očekivati da su moral, a još manje, savjest društva. Ta se zabluda, pritom, ne osporavam nikom pravo na vlastitu zabludu, uvukla u sve pore društva, pa se sada piscima 'natovarila' i briga o zajednici; kao da oni nemaju pametnijeg posla. Pisac, naime, piše. I njegova jedina briga, njegov jedini posao je – stvaranje književnog djela. Sve drugo što čini, čini njegova privatna, građanska osoba, i možda nikad kao sada nije važno odvojiti građansku osobu od autora.

I jedino oko čega se pisca brine i treba brinuti je književnost, za sve drugo postoje druge i osobe i institucije: od demokratski izabranih predstavnika na vlasti, nevladinih organizacija, društveno-angažiranih aktivista, neformalnih pokreta, stranaka opozicije, pa na koncu i same policije i sudstva. Pisac nije taj koji će organizirati demonstracije protiv korupcije, nije taj koji će voditi grupu aktivista i nezadovoljnih građana pred sjedišta države, nije taj koji će s megafona uzvikvati najrazličitije parole. Pisac piše i jedino je dužan književnosti. Veliki je to i mučan posao, tjeskoban i usamljenički, uostalom, kao i sama profesija pisca.

Knjige nisu dokazi na sudu

Posljednjih tjedana svjetsku javnost, a tako i našu, učmalu hrvatsku, potresa skandal oko kanadske nobelovke Alice Munro, autorice sjajnih kratkih priča o ženama i ženskom iskustvu, koju je kćer optužila da je nije zaštitila od očuha zlostavljača, nego ga još i branila. Prije dva dana voditeljica knjižare Munro's Books dala je otkaz nakon što je objavljen esej Andree Skinner u kojem je podrobno, opisala da je, bila žrtva zlostavljanja očuha na što je njena majka, Alice Munro, jedna od književnih ikona svijeta, ukratko, ostala nijema u reakciji i zaštiti djeteta.

Sad se već po zapadnim, a čijim drugo, medijima piše kako je nužno otvoriti široku raspravu o valorizaciji njenih književnih djela, osobito kako je čitati nakon ovog skandala, jer je, eto, koristila u nekim pričama, i elemente iz stvarnog života. Brojni su obožavatelji, preciznije, obožavateljice, zgroženi jer se tomu nisu nadali od svoje omiljene autorice koja je i pisala o zatočeništvima djevojčica i djevojaka u patrijarhalnim okvirima.

Zaboravili su, naime, da je pisala književnost, i da njene knjige, nisu, prije ovog otkrića, a neće ni poslije njega, biti materijalni dokazi u sudskim postupcima. Književna djela, naime, ne služe tomu da budu ni predmetom sudsko-policijske istrage, a ni dokaz o počinjenom kaznenom djelu. No, moralnoj policiji to apsolutno ništa i ne znači: Alice Munro je preminula, njena kćer ju je nakon što je godinama pod zemljom optužila da je nije zaštitila i otkrila 'mračnu tajnu' iz njihovog doma. Munro se, naime, mrtva ne može braniti, ali i da je živa: njena riječ i njeno potencijalno objašnjenje ne bi mnogo toga promijenili, a sada je sporna i književnost koju je stvorila. Pokazalo se, kako pišu, da je lažljiva, licemjerna, da nije zaštitila vlastitu kćer i najgore od svega, razočarenje zbog otkrivanja takve tajne, a upravo je Munro pisala o 'takvim' tajnama.

I pisci su – ljudi

Od pisca ne bismo trebali očekivati ništa više i ništa manje nego od sebe, od svojih očeva i majki, od svoje rodbine, prijatelja i susjeda. Pisci su, također, ljudi. I ma koliko inteligentni bili, i ma koliko bili informirani i svjesni drugih oko sebe i njihovih (ne)djela, kao i drugi ljudi uostalom, vrlo često, da ne kažem, u pravilu, ne reagiraju onako kako bi se trebalo reagirati.

Zašto Alice Munro nije napustila supruga i zaštitila vlastito dijete? Zašto od tog čovjeka nije pobjegla glavom bez obzira i prijavila ga? Zašto otac njen kćeri nije reagirao? Na ova pitanje odgovore ima samo Munro, i samo ona, ima pravo na njih. Svi mi koji se pitamo, s pravom se pitamo, međutim, to i dalje ne znači, da bi književnost Alice Munro trebala biti otkazana ili čitana u duhu ovog privatno-obiteljskog skandala.

Kao njenu revnu čitateljicu ovo me jest iznenadilo, osobito jer je pitanju, iz moje vizure, neki bolji, neki svijet napredniji nego ovaj naš, čak i u godinama prošlog stoljeća, međutim, ovo je samo dokaz da su ljudi posvuda, zapravo, slični. I s time nam se, i kao građanskim osobama i čitateljima i piscima, treba znati nositi. Što god očekujete od vašeg omiljenog pisca, od bilo koga drugog zapravo, samo pokušajte zamisliti jeste li vi to u stanju učiniti: i dobro i loše. S tom spoznajom bit će nešto lakše i slobodnije živjeti.

Mnoge su majke diljem svijeta ostale zarobljene s vlastitim i sa zlostavljačima svoje djece: čini mi se, najviše, iz straha. Njihov strah prema pravilima novog vremena i prema zakonima moralne policije 21. stoljeća je ništavan. Uostalom, možda je Alice Munro bila jedna jako loša osoba, ali sjajna književnica. Trebamo li i dalje čitati njena djela? Svakako da trebamo. Možemo li nešto naučiti iz njenog primjera: mnogo toga, samo kada bismo htjeli učiti, a ne progoniti je.

Staljinizam kulture otkazivanja

Prije nekoliko godina je Galia Oz, kćer mog omiljenog izraelskog pisca, Amosa Oza, optužila svog također preminulog oca da ju je tukao i istjerivao iz njihove kuće. Pisci koje volimo nerijetko su loši i neodgovorni roditelji, zlostavljači i zlostavljačice, s njima ne dijelimo zajedničke ideološke i svjetonazorske stavove. Jesu li to zaista razlozi da ih više ne čitamo i da ih se danas otkaže? S koliko loših osoba i sami živimo, i koliko toga lošeg trpimo i podnosimo jer naprosto moramo? Koliko ljudi iz svoje rodbine zaista želite vidjeti na obiteljskim okupljanjima? Život, nažalost, često ne nudi druga rješenja; i tjera nas da igramo s onim kartama koje smo dobili.

U ovom vremenu silnih sloboda, demokratičnosti, uključenosti i empatije, najmanje je toga: iz ideološko-političkih pobuda progone se i otkazuju mrtvi, a ništa manje i živi pisci, njihove privatne tragedije i građanski životi koriste se u isključivo ideološko-propagande svrhe, ne samo na štetu književnosti, nego i na širu društvenu štetu: izopćavanje iz zajednice, bilo da si mrtav ili živ, je način na koji se 'obračunavamo' sa zlom. Takav, gotovo pa staljinistički model, nije donio ozbiljne rezultate i promjene, naprotiv, samo je otvorio vrata novim strahovima i novim tjeskobama i zatvorio ih onom temeljnom: možemo li nešto naučiti iz toga? Način na koji postupamo s onima koji krše što državne zakone što zakone zajednice, sad već više govori o nama nego o tim osobama i piscima.

Ljudi među piscima

Ako ćemo se voditi trendom novog vremena, sve što je bilo prije nego je moralna policija odlučila uzeti stvar u svoje ruke i protjerati svakog tko se ogriješio, trebamo otkazati, osobito kada je u pitanju književnost. Od Dostojevskog koji je navodno bio kockar, Ezra Pound divio se Mussoliniju i fašistima, Martin Heidegger je do kraja života ostao vjeran nacistima, Brecht je navodno bio seksualni predator, Ferdinand Celine je bio otvoreni antisemit. Što ćemo s Bukowskim, cijelom generacijom beatnika, na koncu, što ćemo sa živućima, poput švedskog nobelovca Fossea koji je bio alkoholičar, što ćemo s tolikim ljudima među piscima?

Možda je upravo književnost bila jedini način da se Alice Munro izbori za vlastito dijete: možda ju je jedino u tom prostoru slobode, i ona sama, zatočena, uspjela zaštititi. Vrijedilo bi podsjetiti na jednu sjajnu anegdotu: britanski kardinal iz 19. stoljeća, John Henry Newman, svojedobno je, analizirajući slučaj da tadašnji papa naloži nešto što ne spada u nauk vjere, rekao: „Ako treba nazdraviti, prvo ću nazdraviti savjesti, a tek onda papi.“