Povezivanje književnosti i pokreta trajna je umjetnička opsesija koreografa i plesača Miloša Sofrenovića, a u Zagrebu imamo jedinstvenu priliku pogledati njegov novi projekt, kazališno djelo i filmsku adaptaciju 'Iščezla Albertina', realiziran u suradnji s Mladomirom Purišom Đorđevićem i Miodragom Mišom Miloševićem

Roman Marcela Prousta 'U potrazi za izgubljenim vremenom' inspirirao je plesnog umjetnika na predstavu u kojoj istražuje živi pokret, za koji tvrdi da je, time što je jednom izveden, zapravo privremeno stanje. Taj se pokret vječno analizira i procesuira poput nekog prošlog iskustva.

Za početak, kako je došlo do suradnje s Mladomirom Purišom Đorđevićem i Miodragom Mišom Miloševićem?
Za mene je bila velika čast da me je pozvao Puriša Đorđević, nakon što je je pogledao scensku izvedbu mog solo projekta 'Dijalozi s Marcelom Proustom', i izrazio želju da ovo djelo pretočimo i na film – 'Iščezla Albertina' koji predstavljamo poslije Festivala autorskog filma 2012. i FEST-a 2013, sada i na plesnom tjednu u Zagrebu i Rijeci. Marcel Proust je također bio naša zajednička spona – i njemu i meni jedan od omiljenih pisaca. Miodrag Miša Milošević je došao na projekt kao jedan od naših najboljih snimatelja i dugogodišnji suradnik redatelja Želimira Žilnika

U predstavi tematizirate kretanje trenutka kao refleksije, kao već iščezle 'jedinice'. Kako su tekle etape rada na samoj realizaciji te postavke?
Ovo je jedan od onih, kako ih ja zovem, 'luksuz' projekata za koji sam izdvojio čak 17 mjeseci u procesu stvaranja. Ovo je prije svega vrlo kompleksno književno djelo Marcela Prousta i moja dramatizacija istog je zaista zahtijevala vrijeme. Zatim suradnja s mojom majkom Silom Sofrenović, čiji glas u audiodijelu komada igra podjednako bitnu paralelu mojoj scenskoj izvedbi. S mojim kompozitorom iz Pariza Janom Visockim uslijedio je dug proces komponiranja glazbe, točnije rad na 'koreografiji zvuka' koji u sebi uključuje čak nekih 30-ak zvučnih fragmenata od predivne muzike Ksenije Zečević (kojoj je ovo djelo i posvećeno), preko Milesa Davisa i Klausa Nomija do Henryja Purcella i Peaches

Roman Marcela Prousta 'U potrazi za izgubljenim vremenom' poslužio vam je za priču u kojoj je 'ljubav trajnija od života'. Uz ambicioznu tezu i jedan od hermetičnijih književnih klasika, trebamo li u predstavi očekivati i 'kompleksnost samih pokreta' ili težnju simplifikaciji?
Polazim od one premise u svom umjetničkom kredu – scenska svedenost/minimalizam je najkompleksniji proces. Pokušaj da se komunikacija kroz pokret izrazi putem suštinske geste nije nimalo lak proces, ali je vrlo uzbudljiv. Umjetnici poput Marine Abramović i Gerharda Bohnera su neke od mojih najvećih inspiracija na tom polju istraživanja kompleksnosti jednostavnosti.

Danas je minimalizam u izričaju postao izazov za izvođača, kao i za publiku. Kako postižete 'intenzitet' doživljaja i emanaciju prisutnosti na sceni?
Scenska prisutnost ili Stage Presence je moj dugogodišnji istraživački proces. To je vrlo zahtjevan proces prije svega upoznavanja vlastite energije koju potom transformirate u izvođačku energiju kroz konstantan rad na usavršavanju najsuptilnijih nivoa emanacije te iste energije koja kao rezultat postaje vaš glavni scenski jezik putem kojeg komunicirate s gledateljima i u tom dijalogu stječete njihovo povjerenje ili ne.

Opišite nam kako se osjećate u dugoj i skladnoj vezi koja spaja ples i književnost te kako je tu kombinaciju, u ovom slučaju, oplemenila i sedma umjetnost? Po kojem principu odabirete djela koja ćete uprizoriti?
Prije bih rekao da književna djela biraju mene. Kako je to jedan pisac jednom rekao – mi u knjigama koje nas privlače zapravo pronalazimo uvijek dijelove nas samih, one za koje smo već znali ili neke nove koje tek otkrivamo. Što ne znači nužno da je svako moje djelo autobiografsko. To je prije svega moja naklonost prema vrlo specifičnim i autentičnim misliocima s kojima sam do sada stupao u dijalog – Virginia Woolf, Peter Handke, Yukio Mishima, Samuel Beckett

Napomenuli ste kako u edukaciji uvijek studentima ukazujete na učestalo ponavljanje općih mjesta, da radite na širini znanja i uvidima u tradicionalne koliko i suvremene tehnike. U kojoj je mjeri danas ples ponovno 'otkrivanje tople vode', koliko je moguća inventivnost te u kojim segmentima?
Mislim da se ovdje ne treba govoriti o inventivnosti pod svaku cijenu. Po meni istinski umjetnik tijekom svoje karijere kreira mnogobrojne odgovore na samo par suštinskih pitanja koja ga opsjedaju i koja definiraju njegovu poetiku. Svaka grana umjetnosti ima svoje svjetlije i manje svijetle povijesno gledano etape – zapravo je čitava ljudska povijest jedna linija s amplitudama. Najvažnije je ostati autentičan sebi i ne pratiti trendove. Biti iskren prema sebi i prema gledatelju, samim tim poštovati i sebe i gledatelja po meni donosi jedino dobre rezultate. Suvremeni ples danas po meni traži svoj novi identitet – a on upravo leži u individualnosti jer nje je sve manje na globalno planu suvremenog života koji teži uniformiranosti i toga se jako treba čuvati.

Miloš Sofrenović i Luis Gallo Mudarra

Recite nam nešto o svom sljedećem projektu, rekonstrukciji posljednjih deset minuta prije samoubojstva japanskog spisatelja Yukija Mishime. Kakvo je značenje u njegovo doba imao taj čin, a što znači danas?
Kada govorimo o individualnosti naspram uniformiranosti, upravo možemo uzeti odličan primjer Yukija Mishime koji se borio protiv američkog utjecaja na japansku kulturu poslije Drugog svjetskog rata. Njegovo samoubojstvo - jako je bitno naglasiti – izvedeno je na tradicionalni japanski način, što je bio koliko osobni, toliko i kulturološki 'statement'. To je bio njegov ekstreman čin, ali se i dalje ticao borbe za očuvanjem tradicije Japana naspram nadolazeće kulturološke američke invazije. Reklo bi se utjecaj kojem smo i danas vrlo izloženi. U vezi toga je T. S. Eliot napisao odličan esej pod nazivom 'Tradicija i individualni talent' - i to je vanvremenska simbioza poštovanja nasljeđa koje nas htjeli, ne htjeli, formira, ali ako bolje pogledamo ostavlja prostora za individualnost, ali ne po cijenu senzacije, nego iskrene nadogradnje osobnog tradicionalnog nasljeđa koje uvijek moramo poštovati.

Eto, taj rad na individualnom scenskom jeziku svakog od izvođača, a opet u vezi s tradicijom glumačkih i plesnih metoda edukacije bit će i tema mog novog istraživačkog treninga za plesače, glumce, redatelje iz regije pod nazivom 'Senses Of The Essence' koji ću održati u suradnji s Luisom Gallom Mudarrom, u trajanju od četiri dana početkom listopada u Zagrebačkom plesnom centru