'Živi i ne radi u Zagrebu.' - napisano je kao zadnja rečenice bilješke o autoru na korici knjige 'Nebo u kaljuži' mladog hrvatskog pisca Svena Popovića, rođenog 1989. godine. 'Nebo u kaljuži' Popovićev je prozni prvijenac koji on definira kao zbirku priča iako se knjiga može čitati i kao roman, a citirana je rečenica dobar primjer gorko-slatkog stava koji prožima cijelu knjigu.

Riječ je o nesavršenom ali nikad nezanimljivom štivu koje zaslužuje pažnju hrvatskih čitatelja pa smo se Popoviću obratili s molbom za intervju. Spremno je pristao, a rezultat možete pročitati ispod, a 'Nebo u kaljuži' možete naći u preostalim hrvatskim knjižarama.

Krenimo s dva citata koja otvaraju vašu knjigu 'Nebo u kaljuži'. Jedan je onaj Zvonka Karanovića, drugi Antuna Šoljana, a povezuje ih odbacivanje ozbiljnosti kao nemoći i društvenog kriterija. Jesu li ta dva citata programatski za ovu knjigu i za vas kao pisca?

Da, svakako su programatski za ovu knjigu i trenutno jesu programatski za mene kao pisca. Nadam se da će tako i ostati. Zaigranost mi je bitna u prozi. I vlastitoj i tuđoj. Pročitajte samo 'Pseudo' Émilea Ajara ili 'Školice' Julia Cortázara, to su iznimno zaigrani tekstovi, a svejedno su briljantni. Ne govorim da je 'Nebo u kaljuži' ni približno dobar tekst kao ova dva, ali mislim da posjeduje veliku količinu mladenačkog elana i sasvim dobru količinu igre. Iskreno se nadam da ću, dok se razvijam kao pisac i osoba, zadržati tu dozu blesavosti. Zaista ne volim kad se ljudi preozbiljno shvaćaju.

Je li 'Nebo u kaljuži' generacijski roman ili je možda preciznije reći da je antigeneracijski?

Joj, ne znam. Gle, prvo, to nije roman nego zbirka kratkih priča. Drugo, meni su ti te etikete tako blesave i toliko nevjerojatno pompozne da ih se trudim izbjegavati. Jesu li priče o ljudima mojih godina? Jesu. Prikazuju li neke prakse svojstvene toj istoj generaciji? Aha. Ali opet, uspostavlja dijalog s prošlim desetljećima, poglavito mislim na devedesete i osamdesete, bilo kroz glazbu bilo kroz književnost. Možda čak nije u pitanju dijalog koliko polemika.

Kako komentirate situaciju u kojoj se našla generacija mladih odrasla u neovisnoj Hrvatskoj? Dok bivši ratnici govore da se nisu za to borili, čini se da mladi mogu reći da se nisu zato rodili...

Konstatirati kako se današnja mladež nalazi u nezavidnoj situaciji sasvim je suvišno. Sve više ljudi napušta zemlju, mogućnosti za zapošljavanje je sve manje, a na svaki pokušaj prosvjeda gleda se s nevjerojatnom dozom cinizma i podsmijeha. I dobro, daleko je od idealnog, ali mišljenja sam da nam trenutno i nije baš toliko loše. Idemo po koncertima, zabavljamo se, pičimo po svom. To će se sve jednog dana promijeniti, ali trenutno još uvijek vjerujem da ima nade i da nije baš u pitanju brodolom.

Koliko je glavni lik Elias vaš alterego? Kod mnogih pisaca prva je knjiga autobiografska.

Čini se da ću opet parafrazirati Bukowskog. Riječ je o iznimno dotjeranoj stvarnosti i zbirka vrvi autobiografskim momentima. Nesumnjivo su se neki prijatelji ili bivše djevojke prepoznali u tim pričama. Dakako, u pričama su te situacije i ti dijalozi mnogo više kul nego što su zaista bili, ali proza ne tolerira prazan hod.

U knjizi se pop muzika i njena važnost za formiranje ličnosti mladih ljudi, kao i njihovog svjetonazora, tretira kao mnogo relevantniji element nego što se čini da jest kod današnje mladeži. To isticanje muzike zapravo izgleda jako retro. Kako gledate na promjene koje su se dogodile u vezi toga samo u protekla dva desetljeća te gubitak značaja muzike koju netko sluša kao supkulturne odrednice?

Ne bih se složio s tobom, ali opet, ja možda to gledam jer se družim s ljudima kojima je glazba iznimno bitna u životu. Mislim da je muzika i dalje bitna odrednica, i to životna, a ne samo supkulturna. Dovoljno je prošetati se oko Glavnog i naletjet ćete na tucet mladih panksa koji cugaju jeftino vino. Ili jeftino pivo. Iznimno pristojna ekipa, inače.

Nadalje, očito da postoji kritična masa kojima je glazba iznimno bitna kad bendovi poput Repetitora, Vlaste Popić, Baden-Badena ili Artan Lilija pune veće ili manje koncertne prostore. Na prvom koncertu Repetitora bilo je pedesetak ljudi, danas pune Tvornicu kulture. Sapienti sat. Čini mi se da je uvijek ista priča, nezavisno o desetljeću. Mali postotak ljudi sluša ono što se smatra kvalitetnom muzikom ili čita ono što se smatra dobrom književnošću. Ništa novo.

Kako tumačite činjenicu da nas generacija odrasla osamdesetih godina sustavno tlači svojom mladošću iako je riječ o danas roditeljskog generaciji koja svojoj djeci definitivno ne ostavlja bolji svijet, kao što su njima ostavili njihovi roditelji?

Za sve su krivi oni smorovi Igor Mirković i Jurica Pađen. Dobro, ne, nisu. Gle, meni ti tu roditelji zaista nisu toliki problem. Tako to ide, ne? Svaka generacija čije je vremenski rok prošao će pilati i govoriti kako je nekoć bilo bolje. Muzika je bila bolja, djevojke su bile ljepše i tako dalje. Ali kako to klinci popuše? Pa, čovječe, ništa gore od mladih ljudi koji žale za mladosti svojih roditelja dok oko njih muzika zaista konačno dolazi iz podruma iz krova. Tako da, tlačenje je OK, ali ako povjeruješ u te mitove, e to je već tvoj problem.

Što možemo naučiti o muško-ženskim odnosima u 21. stoljeću iz 'Neba u kaljuži'? Čini se da su u knjizi mladići daleko izgubljeniji u vremenu i prostoru od djevojaka...

Ne znam, većina mojih prijatelja nije baš izgubljena. Dapače, u stabilnim su vezama, useljavaju s djevojkama i tako to. Ja definitivno jesam izgubljen, ali i to će valjda proći. Nije mi baš neka fora slušati tu petarpanovsku metaforiku više. Previše mi je djevojaka reklo da trebam odrasti, zaista mi to počinje ići na živce.

Kakve su zasad reakcije na knjigu? Koliko vas smeta slutnja uzaludnosti pisanja s obzirom na to da u Hrvatskoj književna publika, pokazuju relevantna istraživanja, nestaje.

Ta cijela uzaludnost mi cijelu priču čini zanimljivijom. Ima nešto blesavo i romantično o tome. Što se publike tiče, treba baciti pogled na škole. Iz srednjih škola, da, čak i gimnazija, izlazi ekipa koja ne samo de ne mari, nego prezire književnost. Ako hoćemo kulturu čitanja, moramo temeljito promijeniti način na koji se proučava književnost u osnovnim i srednjim školama.

Nedavno ste u tjedniku 24 Express objavili tekst o mladoj hrvatskoj književnoj sceni. Što je za nju karakteristično i što je razlikuje od prethodnih generacija?

Pa meni je skroz super broj autorica koji je dio te takozvane mlade književne republike. Mislim da nikad prije nismo imali jednak omjer autora i autorica, tako da je to baš dobro. Više autora pokriva teme koje su bile dosta marginalizirane i tekstovi na neki način ulaze u sukob s prevladavajućom praksom stvarnosne proze. Eto, ukratko.