Velikić je u okviru Dana srpske kulture održao u Zagrebu književnu večer i susret s čitateljima, na kojem se pokazao duhovitim sugovornikom, punim anegdota i zanimljivih uvida. Velikić je vrlo otvoren sugovornik, ima običaj skretati u digresije, ali se uvijek vrati na glavnu temu. U ćaskanju pred intervju Velikić je istaknuo i svoje poštovanje prema Miroslavu Krleži, naročito njegovom 'Banketu u Blitvi' ('ta knjiga je aktualnija danas nego kad je bila napisana'), prisjetio se svojih muzičkih favorita iz mladosti (Jethro Tull) te napomenuo da je baš kupio novi album Matije Dedića. Zapravo se činio poput pravog srednjoeuropskog gospodina pa smo zato započeli intervju baš tom temom...

U romanu 'Ruski prozor' bavite se tzv. Mitteleuropom. Što ona uopće predstavlja i postoji li uopće?

Srednja Europa ima više konotacija, ovisno kakve su vam koordinate. Srednja Europa u Srbiji ima negativan politički predznak, jer se odmah počnu spominjati Austro-Ugarska i Vatikan, protiv kojih smo kao ratovali. Pa se sve to knjiži u sintagmu 'Srednja Europa'. No Srbi u Vojvodini koriste Srednju Europu da se distanciraju od nacionalističke politike. Dakle, u taj pojam se svašta gura. Primjerice, ja sam odrastao u Puli, koja je kao mediteranska Srednja Europa, a školovao sam se u školi u kojoj je bilo nekoliko profesora koji su bili jako ponosni na svoje doktorate iz Graza. Sve se može banalizirati ako želite, no Srednja Europa jest postojala kao geografska odrednica nekih osamdeset godina: to su one iste željezničke stanice od Zrenjanina do Trsta. Postojao je zajednički život sa sličnim obilježjima, a ostalo je i nečega za književnost. U Americi je Srednja Europa također neko vrijeme bila u velikoj modi, svi su htjeli pisati nešto o njoj.

Zašto u većini naslova svojih knjiga imate nekakva imena i lokacije? 'Via Pula', 'Danteov trg', 'Slučaj Bremen'...

Radni naslov mojeg drugog romana 'Astragana' bio je, sad ćete se smijati, 'Čežnje jednog Srbina iz Srednje Europe'. Totalna budalaština! No uvijek se sjetim priče o imenu filma 'Treći čovjek', koji se nikako nije sviđao režiseru Carolu Reedu, pa se i žalio Grahamu Greeneu (koji je, prema svom istoimenom romanu, napisao scenarij; op.a.). Reed je tvrdio da film takvog naslova nitko neće doći gledati pa ga je Greene pitao što on predlaže. Reed je rekao: 'Noć u Beču.' Naravno, svi se nasmiju kad to čuju. 'Astragan' sam zapravo smislio zahvaljujući čitanju čuvene biografije Lenjina koju je napisao Louis Fischer; tamo se spominje pokrajina Astrahan. Odmah sam znao da 'Astragan' zvuči moćno. Jednom ću tako napisati i roman koji se zove 'Jesenski i Turk', jer to zvuči odlično.

U mladosti ste se mnogo bavili muzikom, svirali ste u bendovima, bili pravi roker. Kako da se to nikad nije prelilo u vaše knjige?

Ja sam pomalo uzvodni tip. Nisam nikad bio član neke stranke ili slično. Mene je strašno nerviralo kad nešto postane jako in, i svi se u to pakiraju. Jedna od tih stvari je kombinacija rock muzike i književnosti. Zvali su me jednom da napišem tekst za neki zbornik te tematike pa sam napisao tešku sprdačinu na račun rocka - tekst se zvao 'Važno je zvati se Miladin'. Pa onda taj Miladin, naravno, puši travu i sve slično. Dakle, spajanje rocka i književnosti je plivanje na nečemu što je moda. Ipak, nije isključeno da ću se time pozabaviti; zapravo bih vrlo lako mogao napisati neku priču ili roman o rock muzičaru. Svirao sam s Zdravkom Čolićem, Kemalom Montenom, svirao sam i tezge na vjenčanjima, ali i imao svoje rock bendove. Prošao sam taj cijeli milje.

Napisali ste osam romana, među kojima su dva-tri istaknutija, poput 'Via Pula' i 'Ruskog prozora'. Je li vam krivo što su neke vaše knjige bolje primljene od drugih? Mislite li da je neka nepravedno zanemarena?

Ne. Odlično je to pitanje. Primjerice, pričao mi je moj talijanski izdavač, koji planira objaviti moja sabrana djela, da je jednom putovao za Beograd i u avionu započeo pričati s nekom djevojkom. Ona ga je pitala čime se bavi i kad je spomenuo da, između ostaloga, izdaje moje knjige, ona mu je rekla da obavezno treba prevesti 'Danteov trg'. I da bih ja daleko došao da sam nastavio tako pisati. (smijeh) S druge strane, evo sad mi predlaže izdavač Stubovi kulture u Srbiji da opet objavi moj roman 'Hamsin 51', koji govori o sukobu Njegoša i Dositeja Obradovića. Ja sam to napisao postmodernistički, fragmentarno; Pekić bi od toga napravio epopeju. Uglavnom, Stubovi kulture mi sad kažu da je 'Hamsin 51' super knjiga i tiskat će džepno izdanje u deset tisuća primjeraka. Dobra stvar u vezi 'Ruskog prozora' i NIN-ove nagrade jest što je sve to probudilo interes i za moje druge knjige.

Angažman u životu je dobra mentalna higijena, ali nije nužno dobra stvar za literaturu. Kada pišem kolumne i publicistiku, ja i živim tu situaciju. Možeš decidirano reći neke stvari, prozvati cara Trajana zbog kozjih ušiju. I onda si smireniji kad pišeš književnost.

Kako se osjećate kao cijenjeni i prevođeni istočnoeuropski pisac kada ste u inozemstvu? Susrećete li se s kolonijalnim stavovima prema sebi?

Znalo mi se dogoditi da me kao srpskog pisca devedesetih pitaju o politici, uz ogradu da moje knjige nisu čitali. Uvijek sam se bavio spuštanjem lopte, a susretao sam se i s mnogim provokatorima. No kulturološki sam pripadao generaciji koja je dobila odlično obrazovanje i nije bila toliko opterećena stereotipima pa sam se osjećao i dominantno u susretu s kolegama iz inozemstva. Istočna Europa, uostalom, ima božanstvenu literaturu: zamislimo samo kakva se književna reprezentacija može napraviti od Varšave do Trsta, odnosno od Sofije do Beča. A događalo mi se da se na mojim književnim večerima u Njemačkoj nađu i ustaše i četnici, ali ja se ne dam isprovocirati.

Kako je funkcioniralo vaše veleposlaničko iskustvo u Beču? Jeste li se kao diplomat našli u poziciji da zastupate u tom trenutku službeni stav svoje države s kojim se intimno ne slažete?

Pa nije se baš događalo. Sjećam se da mi je jedno od prvih iskustava na tom poslu bilo otvaranje jednog nogometnog turnira srpskih i crnogorskih klubova u Linzu. Pomoćnik, koji je imao mnogo više iskustva u tom poslu od mene, rekao mi je da moram održati i mali govor. Pa sam rekao nešto u stilu: 'Za razliku od politike, u sportu uvijek pobjeđuje najbolji.' (smijeh) Ambasador ne kreira politiku, nego je trafostanica. Također, treba naglasiti da sam bio ambasador Srbije i Crne Gore i morao sam balansirati između tri centra moći, pa sam i s te strane donekle bio zaštićen. Nisam bio u situaciji da pričam nešto s čime se nimalo ne slažem pa ne znam bih li danas opstao na tom mjestu, zbog cijele sadašnje priče o Kosovu. Inače, imao sam odličan odnos s tadašnjom austrijskom ministricom vanjskih poslova Ursulom Plassnik. Kad ste pisac, uvijek imate i taj rezervni teren u komunikaciji, znate.

Onda ću vas za kraj pitati jedno političko pitanje. Što mislite o ovoj inicijativi Preokret, koja traži promjenu službene srbijanske politike prema Kosovu i okretanje Europi?

Ideja Liberalno-demokratske partije? Pa ovako bih rekao: kad u ribnjaku imate samo šarane, dobro je ubaciti i jednu štuku, da se šarani ne ulijene. Nisam političar, no vjerojatno bih bio član Demokratske stranke da je Zoran Đinđić živ. U DS-u je sada došlo do zamora materijala, zbog tog koaliranja i potrebe da se pokrije što veći dio političkog spektra. Preokret predstavlja neke zdravorazumske stvari i napisao sam i tekst u kojem podržavam tu inicijativu. To bi trebao biti nukleus neke buduće političke energije koju podržavam.