Zamišljena kao jedan od dragulja u europskoj kulturnoj kruni, nešto između brojnih programa financijske potpore i imenovanja uvijek malo rubnih gradova kulturnim prijestolnicama, Europska kazališna nagrada putujući je cirkus koji sam sebe jako dobro podnosi, dok god drugi plaćaju. Drugim riječima, nalik čuvenoj priči o državnosti i kulturi dvaju naroda koji su se na ovim područjima odlučili spojiti se, svaki s nadom da će upravo njegova 'dota' u tom braku u konačnici dominirati, tako otprilike i Europska kazališna nagrada pronalazi svoje svjedoke u rubnim dijelovima ne baš sigurne Europe. Nije to njezin problem, ona je samo dobar lakmus za po/dokazivanje koliko se tko sigurno osjeća u svojoj koži, zaogrnutoj zvjezdicama na plavičastoj podlozi ili u konstantnoj žudnji za njima.

Osnovana na želji da, pored pojedinačnih država ili pak festivala, kolikogod oni bili veliki i važni, i krovna udruga zemalja relativno slične kulturne podloge položi zaslužene vijence pred noge još živih velikana, a dvije godine kasnije oplemenjena i logičnom nadgradnjom u vidu nagrade Novih kazališnih realnosti namijenjene mlađim kolegama, Europska kazališna nagrada u međuvremenu je postala karikatura same sebe. Iako je ove godine u Petrogradu svoju zvijezdu na toj imaginarnoj stazi slavnih sasvim opravdano dobio Peter Stein, nesumnjivo jedna od važnijih kazališnih osobnosti druge polovice prošlog stoljeća najprije na njemačkom govornom području, šestodnevni spektakl ipak daje do znanja koliko iza ove, kao i mnogih sličnih inicijativa, stoji kompromisa, politike, diplomacije i interesa. I, time, koliko to sve skupa zaista ima malo i sve manje veze s umjetnošću.

Pa da, rekli bi cinici, kao da Nobel baš uvijek, ili ikada, odlazi najboljima... Ali, nije problem u nagradi samoj, nego u cijelom cirkusu koji uz nju ide. Najbolji pokazatelj je taj da je u Petrogradu posebna nagrada dodijeljena Juriju Petroviču Ljubimovu, ruskom redatelju zavidnog staža i još zanimljivije biografije s disidentskim i azilantskim fazama. Obrazloženje koje tvrdi da je njegov čuveni Tetr na Taganke bio otok slobode u neslobodnoj zemlji, uzevši u obzir i razinu njegovih produkcija kao i redateljske imaginacije, međutim, govori u prilog činjenici da je upravo on trebao dobiti i takozvanu veliku nagradu. Ali nije...

I neka bude tako, nisu uvijek svi dobivali nagrade za ono što rade, postoji i nešto što ostaje samo u sjećanju ili knjigama. No, zašto je onda Petrograd, i Ruska Federacija, morala ugostiti Europsku kazališnu nagradu? Samo zato da bi se Peter Stein na svečanoj dodjeli sjetio koliko je teško, ili barem znakovito, čak i danas biti Nijemac u Petrogradu? Ili zato da bi bila zadovoljena Iljf-Petrovljeva jednadžba o benzinu i idejama, pa kad već Europa daje tek manji dio sredstva od gotovo milijun i pol eura koliko stoji cijela manifestacija, dok ostatak namiruje lokalna zajednica, nije li onda logično da tu nagradu dobije netko iz srca Europe, dok se ovi rubni mogu zadovoljiti tek Posebnom?

Brechtova poslovica o teatru za ljude koji jedu današnju govedinu, iako je češće riječ baš o Posebnoj, u ovom slučaju dobiva posebno značenje. Neokolonijalni aspekt Europske kazališne nagrade njome je u potpunosti opisan – oni koji žele biti dio europskog kulturnog prostora, makar i na samo šest dana, plaćaju to masno, vjerujući vjerojatno u Superbrand Europa. Pa joj se zato moraju dodvoriti, iako se, realno gledano, kazališna tradicija Rusije, a pogotovo Petrograda, ne mora nikome umiljavati kako bi bila prihvaćena kao dio ne samo europskog nego i globalnog nasljeđa. Kao što to nisu morali ni Poljaci prije dvije godine kad je isti putujući cirkus sletio u Wroclaw. S malom razlikom što je u Wroclawu nagradu ipak pokupio Krystian Lupa, i to u godini posvećenoj Jerzyju Grotowskom.

Sudeći po tome, bilo bi poštenije da Europska kazališna nagrada preuzme princip Eurosonga, pa da ona zemlja iz koje je žiriranjem odlučeni dobitnik iskoristi ceremoniju dodjele i prateći festival kao priliku za promociju s pokrićem. Zvuči estradno, ali je logično. I nešto je moralnije od prodaje staklenih perli 'urođenicima' željnim pažnje. Ni Rusi ni Poljaci nisu takva vrsta publike, iako ih je nesklono vrijeme možda takvima na trenutak učinilo, ali nije problem u njima nego u onima koji svoju ideju prodaju jer sami za nju nemaju razumijevanja. Europska kazališna nagrada, iako osnovana u Italiji, tamo više ne stanuje otkad su talijanske vlasti drakonskim smanjivanjem subvencija uništile tamošnju kulturnu proizvodnju. Zato putuje... Kao vjetrom nošen mjehur od sapunice.