Međunarodno priznanje Tena Štivičić stekla je s obiteljskom sagom 'Tri zime', koja je nagrađena uglednim priznanjem The Susan Smith Blackburns, a praizvedena je u londonskom Royal National Theatre. Tekst je postavljen i u Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Ivice Buljana gdje igra s velikim uspjehom već nekoliko sezona, a izvodi se u Sloveniji, Estoniji, Njemačkoj, te Japanu gdje je predstava dobila nekoliko nagrada, a njezino pisanje prepoznato kao autentičan autorski glas. Napisala je između ostalih i drame 'Nemreš pobjeć od nedjelje', 'Fragile', 'Krijesnice' i 'Nevidljivi', koje su također izvedene, osim u Hrvatskoj, i u mnogim europskim kazalištima. Objavila je tri zbirke kolumnu 'Odbrojavanje', 'Vrag ne spava' i 'Pepeljugino maslo', koje objavljuje u časopisu Zaposlena, te nekoliko zbirki drama. Također se stalo sa snimanjem dugometražnog filma u Hrvatskoj 'Mama, tata i ja' po njezinom scenariju.

Štivičić već godinama živi u Velikoj Britaniji, a zadnjih mjeseci London je zamijenila Glasgowom gdje njezin suprug glumac Douglas Henshall igra u kazalištu. Izvedbe njezinih novih drama, ali i ostalih projekata, zaustavljene su zbog pandemije covida-19, primjerice, dvije drame koje su trebale premijerno biti izvedene u londonskim kazalištima u rujnu, odnosno listopadu, prolongirane su za neka bolja vremena, a treću koju piše za ljubljanski SNG stavila je na led zbog neizvjesne sezone. Povremeno piše dnevnik ‘Samoizolacija s Anjom’, (kćerkom) koji objavljuje na svom blogu (tenastivicic.com/blog/) i koji je počela pisati, kako kaže, kako bi pronalazila komično unutar karantenske jeze.

U sklopu predstave 'Monovid – 19' praizvela se i vaša drama 'Nježniji spol' gdje prof. Buga Brlić izlaže distopijsku sliku budućnosti u kojoj su žene i muškarci zamijenili svoje uloge nakon pandemije Covida 19. Zašto mislite da bi upravo pandemija mogla biti ta ključna točka preokreta u odnosim između žena i muškaraca na osobnom i javnom, društvenom planu?

Zapravo, za razliku od svih fiktivnih projekcija budućnosti zadnjih godina, ovdje je riječ o utopiji, a ne distopiji. Riječ je o viziji budućnosti u kojoj je, uslijed ženskog principa, dakle veće empatije, manje kompetitivnosti, manje testosterona, neusporedive veće mogućnosti multitaskinga i veće tolerancije na napor i bol, stvoreno jedno bolje, pravednije, ravnopravnije društvo u kojem ne samo da svi rodovi žive sretnije nego su i efikasno postignuti ciljevi smanjenja emisija stekleničkih plinova, dakle i planetu je bolje.

Kad se pojavila informacija prije kojih mjesec, dva da su muškarci nešto podložniji ovom virusu, jedna je žena prokomentirala da, ako je tako, zašto ne bismo njima prepustili pečenje kolača i pljeskanje zdravstvenim radnicima, a poslali žene van karantene da one probaju popraviti ovaj kaos u kojem se svijet našao. Monolog je zapravo produžetak te ideje. S obzirom na to da nas je kapitalistički patrijarhat doveo u situaciju u kojoj danas živimo, zašto ne baš sada pokušati nešto drugo? Mnogo se govori o tome kakav nas svijet čeka nakon pandemije. Ovo je jedan prijedlog.

Kad pogledamo globalnu situaciju u svijetu, a posebno u Hrvatskoj, mislite li da je takav obrat u kojem žene masovno preuzimaju vodeće pozicije na društvenoj ljestvici doista moguć? Recimo, Miroslav Škoro u Hrvatskoj izjavljuje da bi se silovane žene u vezi abortusa trebale prvo konzultirati s obitelji…

Svakako je s jedne strane ovo vrijeme velika prijetnja mnogim slobodama. Inspiracija za ovaj monolog je došla i od istraživanja koja pokazuju da svuda na svijetu u ovoj karanteni koja je obustavila sve oblike podrške i pomoći izvan osnovne obiteljske zajednice, najveći dio brige o djeci, starijima i kućanstvu preuzimaju žene. U projekciji budućnosti u kojoj bi se više poslova obavljalo na daljinu i od kuće, to će tako, po svoj prilici, ostati. Sve ankete pokazuju da muškarci u prosjeku debelo precjenjuju svoj doprinos tim obavezama, a potcjenjuju količinu vremena koju im žene posvećuju. Takva postavka stvari ide na ruku svakoj ideologiji koja bi žene gurnula natrag u ulogu čuvarice ognjišta i to je nešto što bi se u ovim uvjetima moglo događati postepeno, opravdano gotovo nekom neminovnošću. Ali istovremeno treba misliti i o tome da su zemlje pod ženskim vodstvom kormilarile kroz ovu krizu trezvenije i hrabrije od mnogih pod muškim vodstvom uključujući neke od najmoćnijih muškaraca na svijetu. To treba biti podsjetnik, neki svjetionik u mraku.

Bitno mi je reći, kad pričamo o toj ženskoj revoluciji i zamjeni uloga koju kao smatramo znanstvenom fantastikom, da joj cilj, kao ni feminizmu, nije osveta nego pokušaj uspostavljanja nečeg boljeg za sve. Nečeg progresivnijeg, tolerantnijeg, inkluzivnijeg. Neke osnovne stvari o kojima feministice pričaju otkad ih je, poput zaštite od obiteljskog nasilja, jednakog poštovanja, jednake plaće i mogućnosti raspolaganja svojim tijelom, to su stvarno temeljni i prvi koraci. Svi roditelji ženske djece morali bi, 'po defaultu', biti u tim redovima.

Pandemija je zaustavila i premijere vaših novih drama u londonskim kazalištima i realiziranje ostalih projekata. Kako je režim izolacije utjecao na vas, vaše razmišljanje i vaš život s obzirom na poziciju žene, majke i spisateljice? Je li u vašem slučaju vrijedila ona da doba krize pridonosi kreativnosti?

Izolaciju provodim između dva ekstrema – velike i vrlo žive inspiracije koju potiče ovaj sklop okolnosti bez presedana i želje da o tome pišem i potpunog, temeljitog i dubinskog umora izazvanog mjesecima neumoljive svakodnevice, brige o djetetu, kućanskih poslova i zatočenosti u stanu. Nikad nisam bila svjesnija važnosti 'vlastite sobe' i nikad nisam osjećala da sam i fizički i emotivno svom djetetu potrebnija. Duboka rastrzanost između potrebe za stvaranjem i majčinstva, koja je inače prisutna, u ovoj je klimi neuposredivo intenzivnija.

Možete li nam nešto više reći o vašoj kraćoj drami 'Wednesday' koja je nedavno izvedena na BBC-u u sklopu projekta 'Scenes for Survival'?

'Wednesday' je kratka drama snimljena u izolaciji u produkciji National Theatre Scotland i BBC. National Theatre je već prvih dana izolacije inicirao projekt koji bi omogućio kazalištu da proizvodi sadržaj za svoju publiku i zaposli stotine umjetnika kojima je preko noći, zatvaranjem kazališta egzistencija dovedena u pitanje, a identitet poništen. Nastalo je već preko 40 kratkih drama snimljenih u izolaciji. Naša, koju sam pisala za mog muža Douglasa Henshalla i našu prijateljicu i susjedu, divnu glumicu Morven Christie je komedija o paru glumaca kojemu proba kratkog komada za 'Scenes for Survival' izazove veliku, dramatičnu bračnu svađu. Poigravala sam se s onom korona-floskulom da je unutar krize barem divno to što imamo toliko vremena za obitelj. A i s prirodom umjetnika, osjetljivih, taštih, sposobnih za velike emocionalne ekstreme, ali i vrlo žilavih i izdržljivih.

Jesu li i ostali prolongirani projekti, kao što je 'Love and Apocalypse' za londonsko kazalište Arcola, inspirirani pandemijom?

'Love and Apocalypse' je drama napisana po narudžbi kazališta Arcola za proslavu njihova dvadesetog rođendana i bavi se dvadesetogodišnjom ljubavnom vezom. Drama je trebala biti praizvedena u listopadu ove godine, ali trenutno je sve pod upitnikom i potpuno neizvjesno.

Napisali ste i scenarij za dugometražni film 'Mama, tata i ja', koji bi se trebao snimati u Hrvatskoj. Polazite li u toj crnoj komediji od sebe i svoje obitelji kako biste pokazali kulturološke razlike između Hrvatske i Velike Britanije?

To je priča o jednoj maloj zagrebačkoj građanskoj obitelji koju zadesi kriza, mama se ozbiljno razboli. Kći se vraća iz Švedske i kao netko tko godinama živi vani teško se nosi s običajima 'naših ljudi'. Uglavnom je to komedija o mentalitetu i duhu zajednice, unutar obitelji, kvarta, grada, zdravstva i o tome koliko tu ima humora, ali i agresije, zatucanosti, ksenofobije i neke jezive samouvjerenosti bez pokrića koja u kritičnim situacijama postaje razorna.

U svom blogu/dnevniku 'Samoizolacija s Anjom' opisujete između ostaloga i društvenu situaciju u Velikoj Britaniji tijekom pandemije i režima izolacije. Kako su u javnosti percipirane odluke i općenito strategija premijera Borisa Johnsona u borbi s Covidom 19 s obzirom na ideju 'imuniteta krda'?

Dakle, kao i skoro svi pisci na svijetu pišem dnevnik u izolaciji. Jedina mi je ambicija da njime nasmijavam ljude. Kako izdržati karantenu s malim djetetom, koje ne zatvara usta, ne priznaje autoritete i spavanje shvaća kao robiju. Ali tu i tamo se potkrade i koja društvena opservacija. Percepcija, vjerujem, ovisi o tome koje novine čitate. U Velikoj Britaniji postoji vrlo jasna podjela. S obzirom na to da je broj smrti toliko visok u ovoj zemlji, malo je onih koji ne smatraju da je prvih nekoliko tjedana prije mjera izolacije bila kardinalna greška. Čini mi se da je Johnosov kabinet tijekom ove epidemije prokockao sve povjerenje, kod onih kod kojih je dobro kotirao. Ili se barem tome nadam.

Kako biste ocijenili raspoloženje u Velikoj Britaniji, te u Glasgowu nakon izlaska iz Europske unije? Vjeruju li građani Johnsonu koji je nakon Brexita obećao da će doći do 'prave nacionalne obnove i promjene, a nakon njega Velika Britanija će postati velika europska sila i globalni igrač'?

Kad je počela izolacija i kad smo prvih nekoliko tjedana bili njome opsjednuti i uronjeni u neprekidno usvajanje što više vijesti o virusu, kružila je društvenim mrežama poruka : 'I miss Brexit.' Brexit je, dakle, ispario s našeg horizonta, ali sigurno je da ćemo mu se morati vratiti. Postoji neka mala nada da je ova groteskna nesposobnost koju je Johnsonov kabinet pokazao u odnosu na epidemiju otrijeznila i one koji su smatrali da će ostvariti obećanje koje spominjete. Ali ne znam što bi to konkretno značilo.

Nedavno ste spomenuli da su distanca i režim izolacije pogubni za kazališnu umjetnost i u Velikoj Britaniji gdje kazališta u puno većoj mjeri ovise o prodaji karata negoli u Hrvatskoj. Kako će se ova neprirodna situacija odraziti na kazalište i kulturu, je li država pokrenula neke mjere pomoći kazališnim umjetnicima, jesu li se u mjere pomoći uključili i neki sponzori, ili mecene?

Neke mjere jesu pokrenute, ali male i sasvim sigurno neće biti dovoljne. Nekoliko kazališta je otišlo u stečaj, a većina balansira na vrlo tankom trapezu. Ne vjerujem da živimo u režimu koji umjetnost osobito cijeni posebno što iz naših redova ne dobiva puno podrške ni pohvale. U situaciji u kojoj smo se našli lako je pomisliti da kultura i umjetnost nisu ono najpreče što odmah treba spašavati i pomagati. Nisu pitanje života i smrti. A one to zapravo jesu. Ako se zapitamo kako bismo preživjeli izolaciju bez sadržaja koji stvaraju umjetnici, bez serija, filmova, bez muzike, bez knjiga, ne znam koliko bi nas isplivalo iz izolacije u pristojnoj psihičkoj formi.

Puno se govori o 'novom normalnom' i posljedicama koje će pandemija ostaviti na svijet, a jedna od tema svakako je i pitanje slobode, odnosno izbora između slobode i sigurnosti. Naime, pandemija je donijela i naznake totalitarističkog ponašanja kod policije i stožera koji se bave epidemiološkim mjerama. Kakav nas svijet očekuje, s kakvim vrijednostima?

Ne znam što nas čeka, ali znam da je u Velikoj Britaniji provedeno istraživanje koje pokazuje da se tek petanestak posto ljudi želi vratiti na ono što bismo nazvali starom normalnošću. Mnogi su otkrili da je velik dio posla moguće obavljati od kuće i da bi se to djelomično moglo nastaviti i nakon epidemije i da bi moglo pridonijeti boljem usklađivanju posla i privatnog života. Osim toga mislim da društvu, ne samo britanskom, predstoji jedan veliki razgovor o obrazovnom sistemu i kako ga učiniti adekvatnijim potrebama 21.stoljeća. Zatim, odnos učinovite borbe s epidemijom i javnog, tj. privatiziranog zdravstva je još jedna lekcija koja će, nadam se, odigrati ulogu na sljedećim izborima. Naposljetku, nova žarišta i eventualni drugi val, za koji su, kako se čini, u planu drugačije strategije od potpune karantene, pokazat će je li nam stvarno ta apsolutna poslušnost jedina garancija i istinska zaštita ili postoje i drugi načini.