Ako čitate ovaj tekst, nije besmisleno pretpostaviti da ste bili sinoć u Areni ili pak 26. lipnja 2019. na Jarunu, kad su se The Cure nastupom na INmusic festivalu premijerno ukazali u Hrvatskoj. Sjećate se možda: istresli su te večeri Robert Smith i njegovih pet momaka dušu na jarunsku livadu, presječeni onim tužnim nestankom struje, ali neometeni u namjeri da, mislili smo tada, prvi i posljednji put Zagrebu i Hrvatskoj prepričaju jednu od najpotresnijih priča u povijesti rokenrola. Istresao je dušu u ovaj tekst dan poslije toga i potpisnik ovih redova, vjerujući da se oprašta od rijetkih preostalih heroja vlastite mladosti, no sudbina je htjela da mi dođu pod prozor još jednom, ovoga puta s bliže strane Save, doslovce preko puta zgrade u kojoj stanujem. Koliko god zadatak zamišljenog oproštaja inicijalno bio težak, ovaj je još teži, a da bi ga dodatno otežao, pobrinuo se baš Robert Smith.

And it all stops

We were always sure that we would never change

And it all stops

Wе were always sure that wе would stay the same

But it all stops

And we close our eyes to sleep

To dream a boy and girl

Who dream the world is nothing but a dream

Broken voiced lament to call us home

This is the end of every song we sing

Alone

I da jeste i da niste bili sinoćnje maglovite večeri u Areni ili one ugodne tople večeri na Jarunu, pročitajte još jednom gore citirani refren 'Alone', prve nove pjesme The Curea nakon 15 godina, kojom su otvorili sinoćnji koncert. Pokušajte odoljeti da vam knedla ne zapne u grlu, ako vas već nije stegnulo oko srca kad ste osvijestili da nas je sinoć, drugi put u tri godine, emocionalno satrao čovjek od šezdeset tri i pol godine – jer The Cure je zapravo prije svega uvijek bio Robert Smith, i dalje skriven iza tone šminke i eyelinera, ali ovoga puta iskreniji za četiri nove pjesme.

Četiri pjesme izgubljenog svijeta, s petnaest godina iščekivanog albuma potpuno prigodnog naslova 'Songs of a Lost World', koji se trebao pojaviti prije početka aktualne europske turneje, no po tko zna koji put je odgođen, jer Robert Smith već tri godine snima vokale i baca snimke u smeće. Zloba u nama posumnjala bi da tempira taj oproštajni album, za koji do ove turneje nismo uopće bili sigurni je li potreban, za trenutak u kojem je spreman oprostiti se od nas, baš kao njegov duhovni brat David Bowie, čiji je 'Blackstar' aterirao na svijet dva dana prije nego što će ga potresti vijest o njegovoj smrti. Ipak, da želi razasuti te oproštajne pjesme poput latica cvijeća na vlastitom grobu, Robert Smith ne bi ih izvodio svake večeri na mamutskoj oproštajnoj turneji od dva i pol mjeseca, od latvijske Rige početkom listopada do tri večeri u londonskoj Wembley Ovo Areni sredinom prosinca.

Something wicked this way comes

From out the cruel November night,

Something wicked this way comes

To steal away my brother's life,

Something wicked this way comes,

I can never say goodbye.

Da ih kani rasprodati kao posthumne dokaze vlastite krhkosti i svijesti da je kraj blizu, Robert Smith valjda ih ne bi zamislio toliko eksplicitno potresnima. Ne bi se referencama na Macbetha i Raya Bradburyja opraštao od nedavno preminulog starijeg brata, 'djeteta cvijeća', koji ga je prvi navukao na rock, psihodeliju, Jimija Hendrixa i Captaina Beefhearta. Ne bi u tim jezivo potresnim stihovima novih pjesama zazivao i vlastitu smrt, opraštajući se od ovog svijeta koji, kao i mnogi među nama koji smo rasli uz njegovu glazbu, ne razumijemo ma koliko se trudili, no ipak se nadajući da, kad taj trenutak i dođe, nećemo biti baš sami.

And I know, I know

My world has grown old

But it really doesn't matter

If you say we'll be together

If you promise you'll be with me in the end

Ne bi cijelu tu intimnu operaciju istovara vlastitog emocionalnog tereta izvodio pred stotinama šljakera koji u jednom popodnevu iz 10 šlepera istovare glomaznu, ali iznenađujuće funkcionalnu i zapravo jednostavnu arena rock scenografiju. Ne bi timario razglas da zvuk, barem na tribinama, ispadne iznenađujuće pristojan za kondenziranu betonsku kutiju zvanu zagrebačka Arena, u kojoj ništa ne zvuči onako kako bi trebalo. Ne bi iz zaslužene mirovine dizao Perryja Bamontea, majstora kojeg je 1990. uzeo u bend s pozicije štimera gitara jer mu je trebao jači, jeziviji i puniji zvuk, da se nakon 17 godina vrati u bend i još jednom pokrpa rupe tamo gdje ih je primijetio na prethodnoj turneji.

Ne bi sa sobom na turneju vukao ni jedne od svojih najdražih nasljednika, škotske prinčeve tuge The Twilight Sad, koji, za razliku od onog hiperglasnog nastupa ispred Mogwaija u Aquariusu, moraju zvučati prigušeno, potmulo i smrvljeno, jer takav je arena rock svijet. No kad se uši naviknu na njihovu emocionalnu tutnjavu, u svojih 45 minuta bučnog sumraka koji se akustički rasipa po (tada još uvijek) polupraznoj Areni ipak uspiju dokazati zašto Robert Smith toliko voli njih, Mogwai, Churches i općenito škotsku gorštačku patnju i ponos.

Ne bi se Robert Smith toliko trudio ni igrati mađioničara koji iz večeri u večer iz šešira izvuče poneki biser iz skoro četrdeset pet godina duge karijere benda, već bi rutinski odsvirao obavezne likove iz pjesmarice tinejdžera od kraja sedamdesetih do danas, od vinila do mobitela, od radija do TikToka. Umjesto toga, džuboks The Curea zavukao se sinoć i u neke neočekivane kutke – recimo, s 'Pornographyja' su iznenađujuće odsvirali 'A Hundred Years', četrdeset godina staru goth rock himnu podloženu scenama svjetskih ratova na platnu, prigodno tempiranim komentarom perverznog ljudskog užitka u gladijatorskom spektaklu rata.

No, naravno, među 27 pjesama u Areni nije preskočio ni najveće hitove: tvrdu, gotovo rokersku verziju 'A Forest', u kojoj basist Simon Gallup, jedini čovjek koji je sa Smithom od početka, temeljito zašarafi poljuljane pilare zagrebačke Arene. 'In Between Days', 'Friday I'm In Love', 'Close to Me' i 'Boys Don't Cry' stižu na drugi bis, s akustičnom gitarom na Robertovom ramenu i gospodskim poštovanjem za ljude koji ih prvi put uživo čuju, imali 13, 33 ili 63 godine, kao Robert Smith danas. Macan je to starog kova, svjestan da bi bilo kakvo izmotavanje tog tipa ljudima koji su odvojili parsto kuna za kartu djelovalo kao prevara.

Nama koji smo sinoć u Areni odgovarali za ocjenu više dodanu vrijednost dale su upravo te četiri nove pjesme, raštrkane po koncertu kao boje na omotima ploča The Curea, kao grašci znoja koji skidaju šminku s lica Roberta Smitha, kao knedle u grlu, bol u srcu i suze na licu koje donosi svaki njihov stih. Prvo ta sedmominutna odiseja o prolaznosti života 'Alone', pa vapaj nade da na kraju nećemo ostati sami u 'And Nothing Is Forever', pa na početku čudnog prvog bisa spomenuti šekspirijanski oproštaj od brata u 'I Can Never Say Goodbye'. A za kraj službenog dijela koncerta desetominutna vizualizacija vlastitog – srećom zasad samo umjetničkog – oproštaja uz posmrtni marš 'Endsong', koja nas dokrajči monolitnim alpinizmom bubnjara Jasona Coopera, vrištećim sintesajzerima Rogera O'Donnella, wah-wah solažom starog Reevesa Gabrielsa i stihovima s kojima Robert krene tek u nekoj šestoj minuti, jer tako to biva kad se opraštamo od najdražih, najvećih i najboljih.

And I'm outside in the dark

Staring at the blood red moon

Remembering the hopes and dreams I had

All I had to do

And wondering what became of that boy

And the world he called his own

And I'm outside in the dark

Wondering how I got so old

Left alone with nothing at the end of every song

Left alone with nothing at the end of every song

Left alone with nothing

Nothing

Nothing

Nothing

Ako taj album s pjesmama izgubljenog svijeta nikad ne izađe, ako nam kralj mraka ne bude izveo ni taj bowiejevski prank i napusti nas na prevaru, pamtit ćemo taj 'Endsong' kao vjerojatno najdostojanstveniji oproštaj od karijere u povijesti rock legendi. A ako Robert Smith ostane ovako vitalan kao na optimističnom, hitoidnom drugom bisu, ako i dalje bude čvrsto grlio tu svoju gitaru kao dobroćudni medo koji se sprema za zimski san i pjevao tako bezgrešno da u dva i pol sata ne promaši nijedan ton, onda se imamo razloga nadati da će nam, baš kao sinoć, barem još jednom mahnuti i reći – Thank you, it was fuckin' lovely, see you again! Držimo te za riječ, Roberte.