U teoriji i na prvi pogled sve se čini sjajno. Autori kanadskog dokumentarnog serijala koji se od kraja lipnja može pogledati na Netflixu za svoje su istraživanje odabrali baš dobre teme - fenomen grupe Boyz II Men, pojava autotunea, uloga švedskih glazbenih producenata na svjetsku pop glazbu, kako country glazba prelazi u pop, kako su se razvijali i što znače glazbeni festivali, što je zapravo bio britpop, što sve može pop-pjesma i, na kraju, četiri pjesme koje predstavljaju glazbenu manufakturu u newyorškoj zgradi Brill Building.

Nisu baš SVE teme koje bi si mali Ivica Bindžer odabrao za to da ga Netflix poduči povijesti pop-glazbe, ali ako mali Ivica Bindžer misli da se može sistematski obrazovati preko Netflixa, onda je ionako blesav. A i ne čita dobro opis serijala, koji kaže da se serijal bavi manje istraženim aspektima pop glazbe.

U tom smislu odabir tema funkcionira ko urica, ali problem nije u odabiru tema. Problem je u tome što pri gledanju ovog serijala imaš dojam da su autori neke 'slabije istražene aspekte pop glazbe' ostavili slabije istraženima ili nisu znali što bi s njima. Neke su odradili super - 'Boyz II Men' je, barem meni, bila poprilčno zanimljiva i prosvjetljujuća epizoda, možda zbog toga što prije gledanja nisam imala blage veze ni o čemu povezanom s tom grupom osim onog jednog hita koji svi znaju. Šveđani su isto bili guba, iako to baš i nije tako SLABO istražen pop-fenomen pa nije baš bio ni neki kunst izvući nešto pametno za epizodu. Definitivno najbolja bila je epizoda o Brill Buildingu, zgradi na newyorškom Broadwayu u kojoj su pedesetih i šezdesetih godina svoje hitove pisale njuške kao što su Neil Sedaka, Burt Bacharach i Carole King. Tako lijepo složenu epizodu, koja kroz samo četiri velika hita daje prikaz jedne glazbene manufakture, nisam već dugo vidjela. S tim da i tu moram priznati da prije gledanja nisam imala pojma što je to Brill Building, a kad sam prvi put pročitala naslov epizode, mislila sam da u njoj grade neki... brill???

No mimo tih sjajnih epizoda, neke su me druge poprilično isfrustrirale. Recimo, epizoda o britpopu snimljena je bez ikakvog sudjelovanja ikoga povezanog s Oasisom, što je, po mojem skromnom mišljenju, odmah diskvalificira. Mislim, kužim ja da su Liam i Noel Gallagher drčni debili koji ni sa kim nisu u stanju normalno razgovarat, pa tako vjerojatno nisu htjeli ni s ekipom ovog serijala, ali da se nije moglo nać baš nijednog producenta, diskografa, publicista, štajaznam, PEDIKERA koji im je skidao čukljeve - to mi je malo nevjerojatno i lijeno.

Grozno mi je išla na živce i epizoda o festivalima, koja je u beskraj trubila o tome kako su se festivali promijenili, kako postoji suštinska razlika između europskih i američkih glazbenih festivala, a nigdje, baš ni u jednom trenutku nisu objasnili koja je to razlika i zašto su europski festivali uspješniji, a američki su sve do unatrag desetak godina vječito padali na financijski nos. Samo se išlo s nabrajanjem - te Woodstock te Glastonbury te Lollapalooza, pa snimke s tih festivala, koje su više-manje izgledale isto. Svugdje hrpa ljudi, likovi koji žongliraju vatrom, kemijski zahodi i cure koje umjesto majice nose grudnjak jer je užasno vruće. Baš ništa iz te epizode nisam saznala, a stalno sam čekala.

Epizoda o tome što se sve može postići pjesmom nije loša, iako su primjeri tog POSTIZANJA malo nategnuti, a epizoda o countryju mi je, kao strastvenoj ljubiteljici countryja bila prilično površna. Sve u svemu, kroz gledanje serijala 'This is Pop' provezla sam se kao na kakvom vlaku smrti ilitiga roller-coasteru. Samo što ovaj rollercoaster nije sadržavao toliko uzbuđenja, ali je zato na momente bio naporan.