Salon mladih jedna je od najdugovječnijih domaćih smotri suvremene likovne umjetnosti, a kroz svoju povijest uglavnom je bio realiziran kao konvencionalna revijalna izložba koja je za cilj imala dati presjek ili uvid u aktualnu situaciju i produkciju na domaćoj suvremenoj umjetničkoj sceni. Osim toga, Salon mladih uvijek je omogućavao studentima akademija likovnih umjetnosti da pokažu svoje zrelije radove te se afirmiraju u javnosti. U nekoliko svojih posljednjih izdanja ta manifestacija pokazala je neke drugačije koncepcije i mogućnosti, prvenstveno zahvaljujući mladim kustosicama i kustoskim kolektivima.

U te drugačije Salone mladih mogu se ubrojiti 26. Salon iz 2001, zatim 29. Salon posvećen revoluciji iz 2008. te 30. Salon iz 2010, koji je bio fokusiran na umjetničko tržište. Ta povijest Salona od revijalne izložbe, preko autorske koncepcije do tematsko-koncepcijskih izložbi fokusiranih na revoluciju, odnosno tržište uključena je i u promišljanje 31. Salona mladih. Naime mladi povjesničar umjetnosti Vladimir Čajkovac osmislio je temu ovogodišnjeg Salona koja nosi naslov 'Korekcije', a osnovna intencija je da se uspostavi dijalog sa svim prošlim Salonima te da se pokuša iskristalizirati je li neki idealan Salon uopće moguć.

Na ovogodišnjem Salonu, zahvaljujući strogoj selekciji, prisutan je dosad najmanji broj umjetnika - od 180 prijavljenih na natječaj izabrana su svega 23 umjetnika, što je osvježenje s obzirom da su svi dosadašnji Saloni bili nagomilani umjetničkim radovima. Ove godine izabrani radovi dobili su više prostora i pozornosti te je publici omogućeno lakše kretanje kroz izložbu.

Među izabranim umjetnicima prisutni su i oni čije smo radove već mogli vidjeti na nekim drugim važnim institucionalnim izložbama, poput Igora Rufa, dobitnika Grand prixa na nedavno održanom 11. trijenalu hrvatskog kiparstva. Ruf se ovdje predstavlja radom 'Sjever, jug, istok, džem i boom' - maketom idealiziranih prostora koji su proizašli iz umjetnikovog sjećanja na stvarna mjesta ili pak ona viđena u filmovima, zamišljena kroz glazbu ili ispričane priče.

Rad Petra Popijača 'Uniforma' također smo imali prigode vidjeti na 11. trijenalu kiparstva, a mlada umjetnica Jelena Azinović, koja je na istom trijenalu kiparstva imala duhovit autoportret s rogovima, sada je izložila svoj diplomski rad - dvije hiperrealistične skulpture od poliestera koje prikazuju dva ženska lika u prirodnoj veličini i uspravnom, ali bezizražajnom stavu. Utjelovljujući dva ekstremna stanja ljudskog tijela izazvana poremećajima u prehrani, pretilosti i pothranjenosti, Azinović ističe obijesti suvremenog čovjeka koji sve češće vlastito tijelo mrcvari te problem društvenog poimanja ljepote koju diktiraju estetske industrije.

Na izložbi su najzastupljeniji slikarski radovi, od kojih su zanimljivi ulje na platnu Sebastijana Dračića 'Inevitability of Passing Time' s temom smrtnosti i prolaznosti, zatim ulje na platnu Pavla Pavlovića 'Condemnation of Memory' te slike 'Jugoplastika' i 'Jadran' Martine Grlić s prizorima radnica i radnika u nekadašnjim jugoslavenskim tvorničkim pogonima. Grlić na svojim sjetnim platnima tematizira nestanak radničke klase u neoliberalnom kapitalizmu, sustavu u kojem rad i radnici nisu nestali, ali su ih proizvodni i trgovački procesi potisnuli u drugi plan.

Od kombiniranih tehnika ističe se rad Lane Stojićević, 'Dvoboj'. Njezin rad pokazuje pogled iz ženske perspektive na mušku moć i dominaciju, a sastoji se od sedam uokvirenih slika izrađenih u tehnici goblena. Stojićević koristi tu 'neumjetničku' tehniku kako bi izrazila svoj kritički i politički angažiran stav. Na tim su slikama dva muška lika u odijelima prikazana u međusobnoj igri i nadigravanju, a neravnomjerna raspodjela društvene i političke moći naglašena je odsutnošću ženskog lika.

Nina Kurtela na seriji fotografija malog formata 'White on White' prikazuje fragmente, odnosno krupne planove bijelih zidova hrvatskih muzeja i galerija te postavlja pitanje problema funkcioniranja domaćih umjetničkih institucija i produkcije umjetnosti u domaćim okolnostima, kao i pitanje odnosa prema samim umjetnicima. Bijela boja ujedno je snažna referenca na rasna pitanja, naročito na još uvijek dominantan sustav vrijednosti koje diktira 'bijelac, muškarac, intelektualac'.

Videoumjetnost je zastupljena radovima uglednog grčkog umjetnika Petrosa Morisa 'Artifacts 1' i 'Artifacts 2', a među najduhovitije radove Salona ulazi 'Magnum 365' Luke Hrgovića i Duje Medića. Videoprojekcijom na zidu i plakatom koji simulira naslovnicu modnog časopisa Voguea, Hrgović i Medić kroz imidž suvremenog muškarca parodiraju svijet mode, a s druge strane propituju koje to vrijednosti danas vladaju svijetom umjetnosti - Je li moda zaista umjetnost, a umjetnost pomodna?

Jedini interaktivni rad na izložbi je ambijent Damira Žižića 'Tamna komora', instalacija u kojoj posjetitelji, slučajnom ili namjernom proizvodnjom zvukova, utječu na vlastitu fotoreprezentaciju.

Posebnost ovogodišnjeg Salona je to da na otvorenju nisu dodijeljene nagrade, a potrebno je istaknuti da, za razliku od prijašnjih godina, nema poludovršenih ili na brzinu realiziranih radova. Naprotiv, svi izloženi radovi su promišljeni i u tehničkom smislu kvalitetni, odnosno isproducirani.

Velika pozornost posvećena je popratnim programima u kojima će se kroz predavanja, razgovore i radionice raspravljati o stvarima koje nadilaze umjetničko-zanatsku produkciju. Iz tih događanja izdvajamo program 'Postoji li mogućnost institucionalne pobune umjetnika?' u kojem će se kroz seriju razgovora i diskusija s gostujućim stranim umjetnicima i kustosima promišljati forma i funkcije umjetničkih izložbi.

Da na ovogodišnjem Salonu neće nedostajati druženja i intelektualne razmjene, potvrđuje i postavljanje VIP cafféa ispred Meštrovićevog paviljona, što je još jedan doprinos tome da se sam prostor oko Doma hrvatskih likovnih umjetnika i izložba učine životnijim. Na taj način Salon postaje svojevrsni kulturno-umjetnički centar koji će biti otvoren do 23. rujna, i to svakog dana od 16 do 23 sata, a ulaz je besplatan.