Jedan animirani film za djecu i odrasle, jedna zagorska komedija i jedan dječji filmski hit snimljen po knjizi iz lektire za osmoškolce - sva tri hrvatske proizvodnje - odnedavno su sletjela na Netflix. K tome je riječ o novijim filmovima, a veliki broj publike koja ih može pogledati dovodi i do podijeljenih mišljenja gledatelja
Možda djeluje pomalo provincijalno kad se netko veseli zbog toga što su hrvatski filmovi uvršteni u katalog Netflixa - kao ono kad neki naš glumac u hollywoodskom filmskom hitu odigra najsporednijeg od sporednih likova, koji još k tome pogine kukavnom smrću u prvih deset minuta filma, pa onda po medijima osvanu napisi da je taj-i-taj maltene postao novi Ryan Reynolds ili Gosling. No činjenica da su tri hrvatska filma, i to tri hrvatska filma relativno novijeg datuma, odnedavno 'igraju' na Netflixu nije uopće bezvezna ni sasvim trivijalna.
vezane vijesti
Riječ je o simpatičnoj kajkavskoj komediji 'Nosila je rubac črleni' (osvrt možete pročitati ovdje), filmu koji je na prošlogodišnjoj Puli pokupio goleme simpatije, pa i nagradu publike. Superzabavan i duhovit film govori o životu u jednom zagorskom selu početkom devedesetih i rata u Hrvatskoj, a sve iz perspektive jedne vrckave sredovječne mještanke i njezine prasice.
Riječ je i ovogodišnjem dječjem kino-hitu 'Dnevnik Pauline P.' (osvrt možete pročitati ovdje), adaptaciji popularnog naslova iz osmoškolske lektire, koji možda malo previše infantilizira svoju junakinju i sve ostale likove u priči, ali je silno popularan među djecom Paulinina uzrasta (treći osnovne).
Na kraju je tu možda i ponajbolji od ova tri filma - dugometražni animirani film 'Cvrčak i mravica' (osvrt je ovdje) koji na nov, suvremen način priča klasičnu Ezopovu/La Fontainevu basnu, pronalazeći više razumijevanja za vesele cvrčke, a animacijom može stati uz bok najboljim Pixarovim hitovima.
I sad, hladni cinici među nama vjerojatno će reći: 'Pa što? Ne'š mi vel'ke fore!' i 'Moš mislit kako će svjetska publika sad navalit' gledat' hrvatske filmove', ali nije to baš tako beznačajno i nije stvar u svjetskoj, nego u domaćoj publici.
Naime, svi znamo da domaća publika baš nešto i ne ide u kino gledati domaće filmove. Karte su skupe, a i hrvatski film - iako tome već neko vrijeme nije tako - bije glas da je dosadan, ukočen, neduhovit i da sâm sebe shvaća nepodnošljivo ozbiljno. Zbog toga podosta hrvatskih filmova novijeg datuma, onih koji uopće nisu dosadni, ukočeni ni neduhoviti, nikad i ne dopre do hrvatskih gledatelja. No kad se pojave na nekom streaming servisu, pretplata na koje u pravilu stoji mnogo manje nego što stoji jedna kinokarta - veća je šansa da će ga domaća publika i pogledati. Jest da bi bila još veća fora da se takvi filmovi pojave na streaming servisu javne televizije, kojoj je i dužnost promicanje hrvatske kulture, ali hajde, uzet ćemo što nam stvarnost daje. Osim toga, od prikazivanja na Netflixu autori filmova mogu nešto i zaraditi - svakako više nego kad se takvi filmovi (eventualno) gledaju tako da se piratski skidaju s interneta.
Na hrvatskoj grupi o preporukama za gledanje na Netflixu, doduše, pojavljivanje nekih od ovih filmova na ovom streaming servisu pokrenulo je apsurdne rasprave i javljanje neokonzervativnih glasova a la Poljska u malom. Kao, sve je to amerikanizirano, kvari nam djecu, 'za Boga miloga, kako je moguće da je to u lektiri?!', ali srećom, takvi stupidni argumenti zasad ne dopiru do onih koji odlučuju o uvrštavanju filmova u Netflixov katalog. Nadam se da nikad i neće.
