Netko je - ne mogu se sada točno sjetiti tko - svojedobno izjavio da je komedija zapravo tragedija s odmakom i ta je rečenica u novije doba postala omiljeni citat samozvanih stručnjaka za komediju po internetskim forumima i društvenim mrežama. No to nije sve. Koncept komedije koja je zapravo tragična i brutalna bespogovorna je misao vodilja suvremenih 'high-quality' TV-komedija pa i svih komičara koji se smatraju boljima od običnih zabavljača te svoju komičarsku priču furaju maltene kao filozofiju. Nekima to ide bolje - prije ljigavo-odvratnog otkrića o seksualnom ponašanju koje ga je diskvalificiralo iz Panteona, najveći je majstor takve komedije bio Louis CK. Neke su humoristične serije iz koncepta mentalnih bolesti poput depresije, anksioznosti i ovisnosti o drogama kao razloga da se bude šokantno smiješan šupak (u daljnjem tekstu ŠSŠ) načinile umjetničku formu - vidi: 'You're The Worst' ili, još bolje, 'BoJack Horseman', a neke su serije i komičari (vidi: 'Bez obveza', 'Kampiranje' ili sve u čemu sudjeluje Bill Maher) eklatantan primjer da je i to inzistiranje na tužnom ŠSŠ-u sad toliko mainstream da uspijeva biti i izraubano i iritantno.

Ricky Gervais obitava negdje u sredini između te dvije opcije. Svi znamo da je oduvijek volio biti pomalo ili malo više brutalan. Neka od njegovih najboljih djela vezana su uz tzv. cringe humor, onaj humor zbog kojeg vam je više neugodno nego što se smijete, a koji je pomogao ustoličiti u televizijski svijet svojom serijom 'The Office'. Svi znamo i za njegove šokantno-smiješno-šupačke šale na dodjelama Zlatnih globusa. Ricky Gervais oduvijek je volio biti lik koji zna na smiješan način biti bezobrazan, oduvijek se furao na stil iz rubrike 'prestanite-svi-biti-tako-osjetljivi' i oduvijek je svoje šale izvodio iz svojeg frajerski nihilističnog pogleda na svijet. Bio je on smiješan, bio je i u pravu, ali sve je to uvijek pomalo bilo i... štajaznam, preseravanje.

U svojoj novoj šestodijelnoj seriji 'After Life' koju je snimio za Netflix, Ricky si je, međutim, pronašao i dublji razlog, opravdanje ili izgovor da tu svoju programatsku nadrkanost, nihilizam i mizantropiju pretvori u priču. Našao je, naime, tu tragediju koja postaje komedija, a koja je tako popularna u suvremenim televizijskim humorističnim serijama. Glumi Tonyja Johnsona, novinara malih lokalnih novina kojemu supruga s kojom je dvadeset i pet godina bio u presretnom braku - prerano umre od karcinoma. Tony je zbog toga, razumljivo, slomljen. Život bez njegove voljene Lise sasvim mu je nepodnošljiv, već bi se i ubio da mu nije žao psa, za kojeg se nakon njegove smrti nitko ne bi tako brinuo kao on.

Tako slomljen i iscrpljen naporom da nastavi sa životom, Tony dolazi do sljedećeg zaključka i odluke: živjet će kako god mu padne na pamet, govorit će svima što god mu padne na pamet i neće se truditi biti ljubazan ni civiliziran prema ljudima. A kada mu - kako to objašnjava svojem šefu u novinama i šogoru - I TO postane previše, onda će se ubiti.

Ono što slijedi jest šest epizoda Gervaisova nesuzdržanog izdrkavanja na svakoga na koga naiđe, ispresijecano prizorima njegova očaja, depresije, suicidalnosti i opravdavanja vlastitog ponašanja svakome tko takav njegov stav počne preispitivati. I ne samo to - slijedi i šest epizoda u kojem će svatko tko je pratio Gervaisov rad dosad prepoznati 'restlove' njegovih stand-upova i onog gore spomenutog Weltanschauunga koji fura kroz sve što je ikada snimio.

Je li sve to skupa smiješno? Jest. Ricky Gervais je duhovit čovjek, ide ga rečenica, zna formulirati svoju nadrkanost u metafore, poredbe, šokantne izjave, uvrede i psovke, ima solidan tajming u izricanju onoga što mu je na umu i nerijetko je riječ o stvarima koje bismo možda i sami izgovorili raznim ljudima na koje nailazimo u svojoj svakodnevici, samo da nismo dobro odgojeni i socijalizirani. Je li i predpriča koja ovu seriju čini 'komedijom zato što je tragedija' dirljiva i potresna? Jest. Posebno je to tako u onim trenucima serije kada Tony gleda videsnimke svoje pokojne žene, koja mu je pred smrt snimila nekoliko svojih poruka i savjeta. Svatko s imalo srca suosjećat će s čovjekom koji je izgubio ljubav svog života, a svatko s imalo mozga shvatit će zašto se u takvim trenucima lako osjećati kao da nema apsolutno nikakvog razloga za život pa ni za sudjelovanje u funkcioniranju kurtoaznog ljudskog društva. Dirljive su i neke obične, ljudske scene neočekivane mudrosti i osjećaja, kao što su gotovo sve scene s njegovateljicom u staračkom domu u kojem živi Tonyjev otac ili pak one kada Tony unajmi prostitutku da mu opere suđe...

No ipak, teška srca moram priznati da mi je prevladavajući osjećaj koji sam imala gledajući ovih šest epizoda bio onaj zbog kojeg sam glavnog lika željela tresnuti šakom u glavu. Iako razumijem njegov poriv i njegovu bol, iako u mnogim trenucima govori stvari koje bih i ja izgovorila da kojim slučajem zaboravim na to kako će se zbog toga osjećati drugi ljudi, iako mi je sasvim jasno kako je došao do tog zaključka - nakon šest epizoda takvih tirada sve se to počelo doista činiti samo kao građenje propovjedaonice s koje će Ricky Gervais ispljunuti svu svoju žuč i bol na svijet.

A iako u priči koju je Gervais složio za ovu seriju ima mnogo istine, ima podosta i emocije koja nam je svima poznata, a ima i humora koji će nas dočekati nespremne i natjerati nas da se naglas nasmijemo - cijela ta tirada nihilizma, ako ostaje samo na tome - pomalo je plitka. Prezreni Louis CK u svojoj je seriji 'Louie' to mnogo bolje obradio - tu bol koja se pretvara u socijalno neobično ponašanje, tu besmislenost života, tu bol i očaj koji s odmakom bivaju smiješnima. On i drugi majstori ovakve komedije znali su nekako prepoznati i pokazati da život nije samo naš, nego da je život NEŠTO U ČEMU SUDJELUJEMO, i da je svako drugačije shvaćanje života, ma koliko nam iskreno izviralo iz najdublje boli - zapravo plitko i priglupo.

Ricky Gervais u ovoj seriji nije se uspio uzdići na tu razinu. Ostao je tek na onoj iz rubrike 'ja sam nadrkani šupak, ali mi to morate oprostiti jer je život besmislen, ja sam to spoznao i govorim istinu'. Kada je čak i dodirnuo neku malo dublju, kompleksniju istinu, pretvorio ju je u šlagvort na razini šale o debelima i glupima. I zbog toga je, barem po mojem mišljenju, Ricky Gervais u žanru 'komedije koja je zapravo tragedija' - i dalje samo srednja klasa.