Tijekom prve, možda i druge sezone 'Krune' još sam bila i iznenađena. Kraljevske obitelji, njihove bajke i svakodnevice, dvorci i balske haljine, riznice i vjenčanja gotovo me uopće ne zanimaju, osim u smislu da mi je to što i u 21. stoljeću postoje monarhije i njihovi besmisleni, parazitski aristokrati - sasvim odbojno. Baš me briga kako su odjeveni. Ne zanima me kako se i za koga žene i udaju. Zlo mi je od njihov slika s veselom dječicom, a da ne govorimo o njihovim ljetovanjima, turnejama, silnom zlatu i dragom kamenju koje drže po riznicama i muzejima te poklanjaju ili primaju kao poklone od drugih monarha, kao da su to ičime zaslužili ili, nedajbože, zaradili. Pa ipak, britanski scenaristički čarobnjak Peter Morgan i čitava vojska genijalaca koji su stvarali 'Krunu' uspjela me uvjeriti da je priča o vladavini kraljice Elizabete II - dobra priča. Nisam promijenila mišljenje o monarhijama, ali već negdje na drugoj epizodi čitave serije ne samo da sam se zakačila, nego sam i između epizoda razmišljala o svim složenostima vladarske dužnosti, utjecaju te dužnosti na ličnosti kraljice i njezinih članova obitelji, pa i o specifičnim odnosima unutar te obitelji. Sada, u četvrtoj sezoni 'Krune' više nisam iznenađena. To da će epizode kojima Morgan i ekipa pokrivaju pojedine događaje i teme iz života i vladavine aktualne engleske kraljice biti zanimljive - sad je već očekivana rutina.

No samo zato što je to očekivana rutina - ne znači da je špranca, a još manje da krunaši svoj posao odrađuju štancerski. O, ne, nikako. Novih deset epizoda 'Krune' obrađuju vjerojatno najturbulentnije razdoblje u Elizabetinu kraljevanju - osamdesete. I inače po mnogome ikonska dekada u povijesti prethodnog stoljeća za britansku je kraljevsku obitelj bila važna i na političkoj i na obiteljskoj razini. Politički, obilježio ju je tačerizam sa svim svojim kontroverzama, nezaposlenošću, Falklandskim ratom i eskalacijom sukoba u Sjevernoj Irskoj, a obiteljski ju je najviše obilježio dolazak nove članice, princeze Dijane.

Peter Morgan i ovaj je put sve to majstorski poslagao, počinjući seriju epizodom u koju je uspio ukomponirati sve te elemente. Princ Charles nesretan je zbog toga što se Camilla udala za drugoga, baulja po Islandu i telefonski se žali svom 'zamjenskom ocu', lordu Mountbattenu. Mountbatten mu, nakon telefonskog razgovora, piše pismo u kojem ga verbalno šamara zbog emotivne bolećivosti i potiče ga da si nađe ženu prikladnu za prijestolonasljednika, a zatim odlazi na brod s familijom, gdje pogiba od IRA-ine podmetnute bombe. Mountbattenova smrt potresa cijelu kraljevsku obitelj, Charles njegovo pismo doživljava kao glas iz groba koji ga opominje, a nova premijerka Margaret Thatcher zaklinje se da će se osvetiti IRA-i. Charles pak, iako i dalje zaljubljen u Camillu, počinje neobavezno izlaziti s raznim mladim ženama, a pri posjeti jednoj - Sari Spencer - upoznaje njezinu sestru, mlađahnu Dijanu Spencer, još školarku koja se sprema za školsku predstavu 'Sna ljetne noći' odjevena u kostim drveta.

U toj su epizodi dakle pokrivene sve glavne teme o kojima će govoriti četvrta sezona 'Krune', a ponajviše njezine dvije najveće zvijezde - princeza Dijana i premijerka Margaret Thatcher. Upečatljivost kojom su Gillian Anderson i Emma Corrin odigrale svoje likove (Thacher i Dijanu) bez ikakve je sumnje uvelike pridonijela tome da su ta dva lika praktički kidnapirala cijelu četvrtu sezonu. Inače prelijepa Gillian Anderson ovdje se fizički transformirala u blago pogrbljenu sredovječnu Thatcher koja govori specifičnim naglaskom, a svoj gorljivi konzervativizam iskazuje ne samo neslomljivošću svojih planova, nego i netrpeljivošću prema ženama te otvorenim favoriziranjem sina nad kćerkom, opisanim u sjajnoj četvrtoj epizodi, u kojoj i kraljica pokušava odgonetnuti ima li ljubimca ili ljubimicu među vlastitom djecom.

Ako u izvedbi Gillian Anderson povremeno i ima prebačaja u karikaturu, to se nikako ne može reći za izvedbu mlade Emme Corrin. Ona Dijanu igra s mješavinom krhkosti i samosvijesti kakve su neviđene u ostalih pripadnika kraljevske obitelji (osim - paradoksalno - Charlesa, čija pak krhkost antipatično prelazi u narcizam), a takvom nas svojom izvedbom uvlači u svoju tragediju. Dok, naime, gledamo Dijanu u 'Kruni', nemoguće je ne razmišljati o tome kako je završila, pa ni o tome kako je udaja za Princa od Walesa općenito utjecala na njezin život.

Kao što sam već napisala na početku članka, kraljevske obitelji oduvijek su mi bile odbojne pa u skladu s time nikada nisam bila među onima koji su osamdesetih i devedesetih simpatizirali Dijanu, smatrali je osjveženjem u kraljevskom svijetu, dobrotvorkom stoljeća, ikonom stila i bogznačime još. Da, ponašala se nešto normalnije od ostalih članova svoje proširene obitelji, da, lijepo je što je svoj položaj iskoristila za dobrotvoran rad diljem svijeta, pogotovo onaj s oboljelima od AIDS-a - ali ruku na srce, sve je to činila iz položaja privilegije koji nije dostupan gotovo nikome drugom na svijetu i zbog kojega joj je takvo dobrotvorstvo bilo nemjerljivo lakše izvesti nego bilo kome drugome. Nije se zbog svojih dobročinstava ničega morala odreći, nije zapravo ni sa kim od onih kojima je činila dobro - išta morala podijeliti.

No zbog četvrte sezone 'Krune' počela sam razmišljati o Dijani osobno. O Dijani koja je postala Charlesova zaručnica kada joj je bilo devetnaest godina, a s dvadeset se već udala za 32-godišnjeg princa te ušla u okoštalu, strogu i bolesnu mašineriju zvanu kraljevskom obitelji, u kojoj je se nije smatralo ničim drugim doli rekvizitom za daljnju reprodukciju, kako onu biološku, tako i reprodukciju bajkovite slike o prinčevima i princezama koji žive čarobnim životom. U epizodi o turneji Charlesa i Dijane po Australiji postoji jedan trenutak koji mi se posebno urezao u pamćenje. Dijana se svađa s prinčevim bliskim suradnikom zbog toga što odbija ostaviti malenu bebu Williama na nekoliko tjedana zato da bi skakutala od Darwina do Melbournea. On joj pritom kaže: 'Vi ste Princeza od Walesa! Znali ste što vas čeka kad ste se udali za Princa od Walesa! Ušli ste u sve to otvorenih očiju!' Gledala sam tu scenu s grčem u želucu i mislila: 'Bože, kakav grozan čovjek! Pa ona je u sve to ušla praktički kao dijete'. I to dijete koje, za razliku od Charlesa i Elizabete i svih ostalih članova kraljevske obitelji, nije od rođenja pripremano na takav život.

'Kruna' je, dakle, i ovaj put uspjela u onome u čemu su uspijevale i njezine dosadašnje sezone - nagnala me da zagledavam duboko u srce njezinih glavnih junaka i suosjećam s njima, iako ću u stvarnom životu uz kolutanje očima okrenuti stranicu časopisa na kojoj se piše o njima. Dijana i Margaret Thatcher u ovoj su sezoni nadmašile i pomalo zasjenile sve ostale, no to ne znači da su svi ostali zanemareni i sve druge teme preskočene. Peter Morgan samo, kao i uvijek dosad, zna čime i kime će nas najčvršće prikovati uz ekran.