Priča o djevojčici koja ostaje sama na svijetu, u sirotištu nauči igrati šah pa kao mlada žena osvoji svijet svojim velemajstorskim nastupom doista je praznik za oči i divna bajka koja će vam raspjevati dušu. No nemojte nasjedati na usporedbe s 'Momcima s Madisona'. Osim po estetici, 'Damin gambit' uopće ne pripada u istu kategoriju.
Jedno od najsmješnijih pitanja koje sam čula u vezi s Netflixovom serijom 'Damin gambit' jest: 'Je li to snimljeno po istinitoj priči?' Hahahahahaha - ma, naravno, garant! Da je kojim slučajem šezdesetih u Americi postojala dvadesetogodišnjakinja koja je pobijedila sve žive svjetske šahovske velemajstore, baš bi nam Netflix morao otkrivati tu priču. Svi bismo je znali jer bi bila toliko golem iskorak iz (tadašnje) šahovske prakse da bi cijeli svijet još dan-danas padao u nesvijest. Žene u to vrijeme nisu pobjeđivale muškarce u šahu, barem ne na službenim turnirima i na svjetskoj razini. Ne zato što to ne bi mogle, nego zato što jednostavno nisu igrale na istim službenim natjecanjima kao i muškarci. Priča o Elizabeth Harmon je bajka.
vezane vijesti
Da me ne biste pogrešno shvatili - prekrasna je to bajka, sa svim elementima najljepših bajki svijeta. Siromašna djevojčica koja odrasta u sirotištu nakon što joj je majka poginula (ubila se?) u prometnoj nesreći, a otac je nije htio prihvatiti - pronalazi namćorastog, ali dobrodušnog mentora u domaru koji je u podrumu nauči igrati šah. Djevojčica se silno zainteresira za tu igru najvećih svjetskih umova i ona joj nevjerojatno dobro ide. Djevojčica potom odrasta u prekrasnu mladu ženu koja, kroz brojne životne nedaće, postaje svjetska šahovska senzacija. I sve je još k tome predivno dizajnirano estetikom šezdesetih u Americi, zbog koje nećete moći skinuti pogleda ni s te mlade žene ni s njezine odjeće i frizure ni s dvorana u kojima igra šah, pa ni s detalja kao što je stalak za časopise u trgovini mješovitom robom.
Mnoge je upravo ta estetika - silno upečatljiva i očito do zadnje pojedinosti razrađena - navela da ovu seriju usporede s 'Momcima s Madisona'. I da, serije imaju tu zajedničku točku, ne samo po odabiru vremena radnje, nego i po istančanom ukusu te fanatičnom inzistiranju na detaljima. No u svemu drugome usporedba pada u vodu i drago mi je što nisam nasjela na nju. 'Damin gambit', naime, uopće nije u istom rangu kao 'Momci s Madisona'. Nema te slojevitosti, nema tu emotivnu dubinu, nema suptilnosti u svojoj glavnoj niti i analizi likova. Glavna junakinja, Beth (Ana Taylor Joy) svojim će vas suzdržanim nastupom, dugim zamišljenim pogledima, tihom, ali dominantnom elegancijom te svojom sklonošću alkoholu možda podsjetiti na Dona Drapera, ali ona nije to. Ona je, unatoč svim svojim manama, traumama i previranjima - princeza koja postaje kraljica i priča kojom vlada nije kompleksna drama o rađanju modernog kapitalizma u srcu razorenog čovjeka današnjice, nego je - ponavljam - bajka.
Time uopće ne želim reći da je 'Damin gambit' na bilo koji način inferiorna ili, ne daj Bože, lošija serija. Ona je u svojoj domeni i žanru apsolutni vrhunac i trenutačno najatraktivnija Netflixova serija. No kao prava bajka, ona od vas neće tražiti da zaranjate u dubine njezinih junakinja i junaka, neće od vas tražiti da razabirete fine nijanse u slojevitosti njihovih motiva. Da, ona će vam pokazati koliko je Beth usamljena, pokazat će vam i kako se bori s alkoholizmom i s ovisnošću o sedativima, pokazat će vam i tragediju djevojke koja pri odrastanju čak dvaput ostaje bez majke, pokazat će vam i Bethin problem u ostvarivanju bliskijih odnosa, ali sve će to biti vrlo eliptično - naznačeno u natuknicama, grubim potezima koji će vam jasno naznačiti neki problem ili sukob, a onda preko njega brzo prijeći i krenuti dalje. Beth prestaje piti praktički u jednoj noći. Istrese tablete u zahod pa tako i njih skida s grbače. Prijateljica iz sirotišta joj se pojavi na vratima nakon više od deset godina i na ho-ruk joj posudi novac koji joj je potreban za put do Rusije, iako nismo baš vidjeli razvoj tog odnosa. Muškarci je na turnirima (a i izvan njih) podozrivo odmjeravaju, videći samo ljepotu, a ne vjerujući u intelekt, ali ona im svima pokaže, nakon čega ih se većina džentlmenski rukuje s njom.
Ovo posljednje možda je najjači pokazatelj da je riječ o bajci. Da je Elizabeth Harmon doista postojala i da se s takvom silinom bacila na muški šahovski svijet - ili na bilo koji dio dominantno muškog svijeta šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, to s muške strane sigurno ne bi završilo samo na džentlmenskom priznanju poraza. Doživjela bi svašta - od omalovažavanja, preko pokušaja diskvalifikacije pa sve do, nažalost, otvorenih fizičkih i seksualnih napada. Serija 'Damin gambit' to je odlučila apstrahirati jer je - ponovit ću još jedanput - bajka.
No unatoč tome, moram priznati da sam uživala u gledanju te bajke. Ona možda nije realna, možda mi je u njoj nedostajalo malo više razrade nekih odnosa, posebice sa ženom koja ju je posvojila, Almom (Marielle Heller), koja je jedan od najprokrvljenijih i najzanimljivijih likova u seriji. No u vremena u kojima sve ono što je realno precrno vreba s druge strane prozora i u kojima su antijunaci i njihova kompleksnost dio svakodnevice zbog koje svi malo pucamo - baš mi je dobro došla jedna zanimljiva priča o mladoj ženi koja pobjeđuje sve nedaće snagom svojeg uma, volje i stila. Kada je još ukrašena tom divnom estetikom šezdesetih, obogaćena sjajnim glumcima, prepuna fascinantnih šahovskih geekova iz Amerike i Rusije te snimljena na prekrasnim lokacijama - tko bi mogao tražiti više?
