Eh, Ridley Scott... bez obzira je li vas u prošlosti očaravao ili razočaravao (mene je oboje), čovjek je bez ikakve sumnje velikan filmske i zabavljačke industrije, ne samo kao autor, nego i kao faca koja zna odabrati koje će projekte producirati ili uzeti pod svoje krilo. U televizijskom svijetu dosad je tako producirao i mnoge projekte koji možda nisu totalno u njegovu stilu niti u žanrovima koji nam prvi padaju na pamet kada netko kaže Ridley Scott (naprimjer, franšiza 'Dobra žena' / 'Dobra bitka'), ali s najnovijim projektom koji je snimio (producirao i režirao dvije epizode) za HBOmax, ugazio je baš u tipične scottovske vode. Znanstvena fantastika (ili spekulativna fikcija, rekli bi neki), budućnost čovječanstva, androidi, ljudska priroda, prirodna i umjetna inteligencija...

O svemu se tome, naime, radi u seriji 'Vučji odgoj' ('Raised by Wolves') koju je scenaristički osmislio i većinom napisao Aaron Guzikowski, a koja govori o budućnosti čovječanstva, čiji posljednji preživjeli pripadnici pokušavaju kolonizirati najbliži nastanjivi egzoplanet, Kepler-22b. Riječ je zapravo o dvije skupine kolonizatora, nastale u sukobu koji je uništio Zemlju - sukobu između teokratskih mitraista i tehnokratskih ateista. Mitraisti, koji vjeruju u boga Sola, na Kepler-22b poslali su takozvanu 'arku' s oko tisuću ljudi i golemim resursima, i ta je arka putovala 13 godina do novog planeta. Ateisti su pak na Kepler-22b poslali manju i bržu letjelicu s dvoje androida i 12 ljudskih embrija. Androidi su stigli prvi i, s obzirom na to da je ženski android bio programiran kao Majka, a muški kao Otac, počeli su na novom planetu podizati obitelj od šestoro djece koja su se uspjela razviti iz embrija. No do trenutka kada se nad novim planetom pojavi i 'arka', Majka i Otac već su u svojem podizanju obitelji koja bi trebala nastaniti novi planet doživjeli brojne i bolne gubitke. Dolazak mitraističke 'arke' s jedne im je strane prilika za novi početak, a s druge strane opasnost koju moraju eliminirati.

Najbolja je znanstvena fantastika - reći će vam svaki poznavatelj, a i svatko s imalo ukusa - ona koja se primarno ne fokusira na tehnološke điđe i otkrića, nego ih eventualno koristi za ilustraciju prikaza ljudskog stanja i prirode. A gdje ćeš bolje studije ljudske prirode nego one koja se odvija u priči o 'umjetnim ljudima' nasuprot prirodnima? Znao je to i Philip K. Dick kada je pisao svoj sad već klasični roman 'Sanjaju li android električne ovce', znao je to i Ridley Scott kada ga je ekranizirao kao 'Blade Runnera', a zna to i Aaron Guzikowski, barem se tako čini prema prvoj sezoni serije koju je osmislio. Likovi Majke (Amanda Collin) i Oca (Abubakar Salim) - što zbog sjajne karakterizacije, a što zbog izvrsne izvedbe - već su sada na putu da postanu dio znanstveno-fantastičnog kanona, baš kao i Roy Batty upravo zato što kroz svoju androidsku programiranost/programabilnost (ako je ovo drugo uopće riječ) pokazuju evoluciju osobina i emocija koje su ljudskije od ljudskih. Tu je i paralela sličnog odnosa - onog između para koji je u mitraističku arku ušao na prevaru, Marcusa i Sue, a zapravo visokotehnološkim plastičnim operacijama prerušenih ateističkih boraca Kaleba i Mary. To dvoje također pokušava emulirati roditeljski odnos sa sinom osoba čije su identitete preuzeli.

Odgovornost roditeljstva u njegovu suštinskom obliku, odnosno u situaciji gdje ono doslovno znači stvaranje i održavanje vrste i kod jednog i kod drugog para roditelja u ovoj seriji dovodi do sudbonosnih metamorfoza u kojima svi u sebi otkrivaju nešto za što prije nisu znali da postoji. Ponekad te promjene znače i gubitak razuma, ponekad one znače uništenje svega što zaprijeti potomstvu i načinu na koji se odgaja, a ponekad roditelje odvodi toliko daleko od navodnog cilja - podizanja djece da djeca moraju sama donositi važne odluke o svojoj budućnosti. U kontekstu ovog zadnjeg valja pripomenuti da je ovo jedna od rijetkih serija koja nije za djecu, a u kojoj dječji likovi nisu samo rekviziti koji služe za karakterizaciju vlastitih roditelja, nego su i punopravni i punokrvni likovi. Posebno valja obratiti pozornost na likove Campiona (fantastičan mladi glumac Winta McGrath) i Paula (ništa lošiji Felix Jamieson).

Važnu ulogu u priči, dakako, igra i sam planet na koji su se Zemljani doselili i na kojem, kao će se do kraja sezone ispostaviti, ništa nije onako kako izgleda, posebice prvobitna pretpostavka kolonizatora - da je naseljiv, ali nenaseljen. Snimljena u Južnoafričkoj Republici, serija doista dobro dočarava atmosferu naizgled poznatog, a zapravo jezivo opasnog okoliša prepunog neobičnih boja, sjena i zvukova, koji ne pridonose samo atmosferi, nego i u sebi nose otprilike jednako onih znakova koji bi podupirali uvjerenje mitraističkih vjernika - da im Sol šalje znakove i pomoć, ali i onih znakova koji podupiru ateistički zaključak da su svemir i priroda ravnodušni te jednako 'daju' i 'ne daju'. Isti dvojni sentiment - začaranosti vjerom u natprirodno i fascinacijom golemošću svemira dočaran je i u prekrasnoj pjesmi na jednako prekrasnoj najavnoj špici, koja zvuči kao nešto što bi snimio This Mortal Coil za album 'It'll End in Tears'.

Seriji se može ponešto i prigovoriti - od toga da neki glumci u njoj igraju dosta loše, što se ponajviše odnosi na jednog od glavnih, zvijezdu serije 'Vikinzi' Travisa Fimmela koji ovdje glumi Marcusa i baš se nije ubio od truda. No još veći je prigovor onaj tempiranju priče kroz prvu sezonu, koji je takav da se gotovo devet epizoda sve razvija laganim tempom, analitički, s podosta flashbackova i, doduše odličnom, izgradnjom svijeta u kojem likovi žive. Problem je, međutim, što se onda u zadnjoj epizodi odjednom dogodi sto pedeset stvari u dvjesto pedeset (loših) CGI efekata, što prije svega čini jednu veliku narativnu zbrku, a zatim i seriju odjednom pretvara u nešto sasvim drugo.

Unatoč tome, 'Vučji odgoj' jedna je od najzanimljivijih novina u jesenskoj ponudi serija s američkog tržišta i svakoga tko je pogledao ovih devet odličnih i jednu WTF epizodu zacijelo će obradovati da je već dogovorena i druga sezona.