Da je u novoj sezoni 'Sluškinjine priče' snimljena samo početnih desetak minuta, bilo bi to dovoljno da poželim još deset nastavaka. Glavna junakinja Fredova, odnosno June, na kraju se prošle sezone sa svojim supatnicama 'sluškinjama' pobunila protiv Gileada, odbijajući kamenovati Janine, i zbog toga je po nju došla gileadska policija, trpajući je u mračan kombi i odvodeći je u nepoznato. Taj je prizor ujedno i zadnji događaj iz romana Margaret Atwood po kojem je serija snimljena, pa su gledatelji novu sezonu dočekali isto kao i June - u mraku, strepeći pred budućnošću koja je možda užasna, a možda - zbog onoga što je June prije odlaska šapnuo njezin ljubavnik Nick - i nije sasvim beznadna.

Prvih desetak minuta nove sezone ruši nam sve nade. U redu, gledateljima ne toliko koliko sluškinjama jer gledatelji znaju da nove sezone ne bi bilo kad bi glavna junakinja u prvih deset minuta bila smaknuta, ali priča se definitivno ne kreće prema tračku nade koji je probudio Nickov šapat. Neposlušne sluškinje kombijima se, u atmosferi fašističke dreke ljudi u crnom i laveža njihovih napadački dresiranih pasa, dovodi na jarko osvijetljen stadion Boston Red Soxa, na usta im se vežu kožne 'brnjice', a pred njima se, nad uzdignutim drvenim postoljem, klati dvadesetak omči za vješanje.

Svezanih ruku i postrojene svaka pred svoju omču, sluškinje plaču u samrtnom strahu dok u pozadini počinju prvi taktovi pjesme 'This Woman's Work' Kate Bush, krvnici im navlače omče preko glave i čini se doista kao da je sve izgubljeno. Znam da u tebi još ima malo života, pjeva Kate Bush, znam da u tebi ima još mnogo snage i evidentno je da je tomu doista tako jer sluškinje očito, unatoč svemu, žele živjeti. Zašto bi inače plakale na vješalima? Dok su žive, nekakva, pa makar jedva vidljiva nada postoji. Kada im omče zategnu vrat, onda je sve gotovo.

Kao što rekoh već prije, naravno da, kao gledatelji, znamo da će neke nade ipak biti, i nada se pojavljuje - neću sada spoilati i govori kako, u kojem obličju i zašto. No ono što tu nadu čini mogućom - preživljavanje - za naše sluškinje definitivno nije svijetla budućnost. Mučna je, mračna, bolna, krvava, tegobna. Vapaj Kate Bush s kraja pjesme: o, dušo, daj da to prestane, samo daj da prestane - čini se prikladnijim nego ikada.

U novoj će vas sezoni 'Sluškinjina priča' povesti na još jedno putovanje kroz noćnu moru Gileada, još jednu odiseju kroz ono što se s našim junakinjama događa u budućnosti, ali i što im se događalo u prošlosti. Pratit ćemo June dok se skriva po Bostonu i okolici od gileadskih bijesnih pasa te razjarenog Zapovjednika i Serene Joy, koji polažu pravo na dijete koje June nosi. Pratit ćemo i Emily (Alexis Bledel) u Kolonijama, gdje u pravom pravcatom koncentracijskom logoru s drugim 'neženama' kopa po zatrovanom tlu. No vratit ćemo se i u prošlost, na same početke Gileada, kada se njegova bolesna opresija primjećivala tek u manjim pojedinostima, kao što je ona da suprug mora potpisati dopuštenje ženi da kupi kontracepcijske pilule, ali i na one trenutke u povijesti nastajanja Gileada kada su se takve pojedinosti nagomilale i kada se više nije bilo moguće pretvarati da će sve biti u redu.

Kao i u prvoj sezoni, i nova sezona natjerat će vas da osjetite gotovo fizičku bol zbog toga kako se distopijska teokracija Gilead odnosi prema ženama i njihovu tijelu. Ovaj put to neće biti samo zbog institucionaliziranog ropstva i silovanja koje se u gileadu provodi kao božji naum - nego i zbog boli i tjelesne nelagode koje žene moraju proći čak i kada su 'slobodne' ili čak one koju moraju podnijeti radi svojeg oslobođenja. No osim samog fokusiranja na žensko iskustvo, koje je snažno i vrlo neugodno blizu onome koje se smatra normalnim i bez teokracija gileadskog tipa - u drugoj ćemo sezoni dobiti malo bolji osjećaj za to kako Gilead funkcionira i kako svoje građane drži u poslušnosti. Strah kao temelj svake diktature ovdje je utkan gotovo u svaku scenu, i to do te mjere da u nekim trenucima gledatelj ima dojam da je bolje ženama u Kolonijama - jest da su osuđene na dugo i bolno umiranje, da ih se tretira gore nego životinje, ali u svojem samrtnom zarobljeništvu, zaboravljene od svijeta, barem imaju nešto prostora za malo osobne pravde i, u nekim slučajevima, osvete.

Nada postoji - vidjet ćemo to već u prvim epizodama 'Sluškinjine priče', u sitnim stvarima kao što su ostaci slobodnije prošlosti koje June pronalazi u napuštenoj redakciji 'Boston Globea', kao što su obiteljske slike, cipele s potpeticom, prijenosna računala, pa čak i DVD sa serijom 'Prijatelji', čiji se prizori u jednom trenutku pojavljuju kao nadrealan podsjetnik na vremena koja su bila potpuno drugačija od onog gileadskog. No nada, baš kao i svijeće uz Junein oltar, koji gradi od tih predmeta iz jednog prošlog i sretnijeg vremena, slabašno tinja u mraku, krvi i svijetu koji je, unatoč jarkim bojama u koje je odjenuo 'svoje' žene - nažalost, sasvim ZAMISLIVO crn.

Teško je reći kako će se sezona dalje odvijati. Osobno sam još od kraja prve sezone pripadala skupini skeptika, koji su se bojali razvodnjavanja bezvremenske priče Margaret Atwood snimanjem njezina nastavka. Zasad priča ne izgleda razvodnjeno, no u sebi nosi potencijal 'kikseva' koji su u manjoj mjeri bili vidljivi i u prvoj sezoni - malo predoslovan i prebukvalan način naglašavanja poante, poprilično nerazrađene priče i likovi u 'izbjegličkom' dijelu priče o Juneinu suprugu Lukeu (koji već u prvoj sezoni nije potjecao iz romana Margaret Atwood). No prve dvije epizode nove sezone ipak su dovoljno na tragu horora zvanog Gilead i žene koja mu se pokušava oteti - June - da ga se ipak itekako isplati gledati. Unatoč tome što sa svakom scenom ne možete pobjeći želji da taj užas konačno prestane.