'Malo moći može pretvoriti osobu u monstruma' kaže na početku filma 'Slučaj Richarda Jewella' odvjetnik Watson Bryant (glumi ga Sam Rockwell). Ključna je to rečenica novog filma Clinta Eastwooda, neskrivene ikone konzervativne Amerike, kojemu se može prigovoriti štošta u rasponu od homofobije do mizoginije, no tema kojom se pozabavio - a to su prije svega odnosi moći - skoro 90-godišnji redatelj, i dalje je uzmenirujuće aktualna iako se bavi događajima od prije 25 godina.

Film je snimljen prema istinitom događaju koji se odrigrao tijekom ljetnih Olimpijskih igara u Atlanti u Georgiji, 1996. godine, kada je u Centennial parku tijekom koncerta benda Jack Mack and the Heart Attack eksplodirala bomba usmrtivši dvoje ljudi i ozlijedivši ih više od sto. Bombu skrivenu u ruksak je prvi zapazio zaštitar Richard Jewell, koji je alarmirao policiju i pomogao evakuirati ljude iz neposredne blizine. FBI uskoro započinje istragu, a prvi na listi osumnjičenih je nadobudni, prerevni zaštitar s nimalo blistavom prošlošću. Socijalno neprilagođen i previše doslovno shvaćajući svoje obaveze i zaduženja, Jewell 'vjerje u zakon i red', slobodu nošenja oružja, a zbog svog je rigidnog ponašanja stekao neprijatelje među bivšim poslodavcim te zaradio tužbe. Usamljenik koji živi s majkom, savršeno je odgovarao profilu bombaša ubojice. Iako ga je FBI nedužnog držao za osumnjičenika, i iako ni tu državnu isntituciju Eastwood ne štedi u filmu, prava meta njegovog neskrivenog napada su mediji željni senzacije, a ne istine. I dok je nekoć objektivno i istinito izvještavanje bilo imperativ svakog medija koji drži do sebe, danas se smatra da je najbolje što neki medij može napraviti jest izvještavati pošteno. No, u slučaju medija presonificiranih u liku novinarke Atlanta Journal Constituriona, Kathy Scruggs, u medijskom izvještavanju nema ni istine, ni objektivnosti, ni poštenja, sugerira Eastwood. A čim jedan medij pokrene neku atraktivnu priču svi ostali navale kao pirane kad osjete kap krvi.

Mnogo toga je problematično u načinu na koji je Eastwood oslikao lik novinarke Scruggs, oko čega se podigla i velika prašima u Americi, a glumica koja ju je igrala, Olivia Wilde, ogradila se od uloge. Ona je seksualna predatorica, spremna na sve kako bi došla do informacije, iako 'piše kao cigla'. Iako nema nikavih dokaza da je Scruggs ikada spavala s ijednim od svojih izvora ili bila i približno tako beskrupulozna kako je Eastwood prikazuje - naprotiv, prema izjavama kolega, njen profesionalni integritet nikada nije bio upitan - u Clintovoj viziji ona nije ništa drugo doli seksualna radnica koja ni kod koga ne može izazvati simpatije i sućut. Dopušta joj da postane ljudsko biće tek u jednoj sceni nakon što je već uvidjela svoju pogrešku. I mada nema sumnje da se Eastwoodu treba zamjeriti zbog te nimalo dobronamjerne i k tome mizogine manipulacije, ono što medije još više boli je slika sedme sile koja je, smatra očito Eastwood, prokockala vlastitu moć. Nekoć utjecajni, ponosni i hrabri istraživači, odjednom su u očima javnosti (na žalost, ponekad ne bez razloga) postali proizviđači fake newsa i spinova.

Iako se radnja odvija u vrijeme dok društvene mreže još nisu bile glavni izvor i kanal distribucije vijesti istovremeno, već je tada započela spora smrt najvažnije devize svakog medija i novinara - kredibiliteta. Kao i sve vrijedno lako ga je izgubiti, a teško steći, pa se danas pošteno novinarsvo mora probijati kroz gustu šumu PR-a, gluposti ili čak čistih podvala. Biznis je to u kojemu je novca sve manje, a pritisaka sve više. Eastwoodov nam film, sa svim svojim manama, govori o nama samima možda više no što smo spremni uočiti.

Javna percepcija novinarskog zanimanja dramatično se srozala i prema istraživanju, koje su radile američke tvrtke koje se bave posredovanjem pri zapošljavanju prije par godina, novinarstvo je bilo jedno od najnepoželjnijh zanimanja. Eastwoodov film zastrašujuća je slika onoga kako drugi vide novinare i novinarstvo i pri tom ni na trenutak ne nudi mogućnost iskupljenja ili nade u bolju budućnost.

Kod Eastwooda patriotskog naboja nikada ne nedostaje, a ovoga puta otišao je i korak dalje nuštrb medija. Iako se ne libi kritizirati i FBI i vladine institucije ('Tamo odakle sam ja kad vlasti kažu da je netko kriv, to znači da je nevin. Je li ovdje drugačije?' pita Nadya, doseljenica iz bivšeg SSSR-a i tajnica odvjetnika Watson Bryanta), do kraja filma, njegov glavni junak ipak vraća vjeru tu instituciju i američki 'law and order'. Vjeri u medije za Eastwooda, međutim, nema mjesta.

Unatoč svim zamjerkama, Eastwood je i u 90-oj kompetentan redatelj, zna učiniti likove dovoljno kompleksnima i zanimljivima, učinti scenu napetom čak i kad unaprijed znamo njen ishod. 'Slučaj Richarda Jewella' njegova je moralka 'o ranjivosti građanina, pojedinca, u dodiru sa snagom države i o sudbini privatne osobe kad ju samelje medijska mašinerija'.