U Hrvatskoj je upravo izašla Harrerina knjiga 'Balade o teškim vremenima' u izdanju nakladnika Frakture, a Đikić je nedavno predstavio svoj roman 'Beara' (Naklada Ljevak), u kojemu u dokumentarističko-fikcionalnoj formi analizira okolnosti genocida u Srebrenici srpnja 1995. i ulogu načelnika Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske pukovnika Ljubiše Beare u njemu.

Glavni urednik Frakture Seid Serdarević kazao je kako je cilj stavljanja u dijalog te dvojice književnika bio razgovor o tome što je zajedničko hrvatskoj i meksičkoj stvarnosti, te pokazati da te dvije udaljene i posve različite zemlje spajaju mnoge poveznice. 'Riječ je o autorima iznimno zanimljivog i raznolikog opusa koji pišu o zlu, sreći, suzi i smjehu, siromaštvu juga i lažnoj nadi sjevera, odnosno zapada. Obojica su stvorili baladne junake usporedive s onima epskih pjesama u kojima se miješaju i zlo i dobro', kazao je Serdarević predstavljajući pisce u Medijateci Francuskog instituta.

'Također, i jednom i drugom važno je imati neku ljubavnu priču, njihovi junaci žude za ljubavlju, za erotskim. No, nije im samo ljubav kontrapunkt, već su obojica majstori humora, koji često graniči s groteskom', dodao je.

Književnost kao potraga za odgovorima

'Balade o teškim vremenima' najavljene su kao romaneskna trilogija koja čitatelja vodi na 'fascinantno književno putovanje Meksikom'. 'Herrerini romani pokazuju Meksiko iznutra, Meksiko kojim vlada nasilje i podzemlje. Njegov je književni svijet na jednoj razini snovit, dok je s druge stane utopljen u realnost', napomenuo je Serdarević

Knjiga zapravo objedinjuje tri Herrerina romana, 'O poslovima kraljevstva' (2008.), za koji je nagrađen Dvonacionalnom nagradom Border of Words i nagradom 'Drugi glasovi, drugi prostori' za najbolji roman na španjolskom jeziku te godine; 'Znaci koji prethode smaku svijeta' (2009.) i 'Razmjena tijela' (2013.), u prijevodu na hrvatski Željke Somun. Roman 'Znaci koji prethode smaku svijeta' ušao je u finale nagrade Rómulo Gallegos 2011., te je 2016. proglašen najboljim proznim djelom prevedenim na engleski jezik i objavljenim u Velikoj Britaniji.

Objedinjeni pod jednim naslovom, njihova se tri svijeta sklapaju u jedan, razotkrivajući stvarnost suvremenog Meksika u jednom pravom književnom slavlju koje opća mjesta meksičkog društva – narkokartele, narcocorrido pjesme u čast velikim šefovima kartela i otmice – miješa s mitovima predkolumbijske Amerike, istaknuo je Serdarević.

'Prvi bi se roman mogao nazvati nekom vrstom trubadurske knjige, drugi je pomaknuta verzija pikarskog romana s elementima legendi, dok je treći neka suluda meksička varijanta 'Romea i Julije'. Sva ta tri romana na neki su način povezana iako ne govore o istim junacima. Herrera se u svakom od njih bavi pitanjem kriminala, traženja odgovora zašto se ljudi njime bave', dodao je.

Herrera je istaknuo kako u svakom svojem tekstu pokušava pronaći različit oblik rasprave o međusobno povezanim temama. 'U prvom je romanu osnovna tema veza između umjetnosti i vlasti kroz lik jednog umjetnika koji radi za šefa narkobosa. U drugome se bavim transformacijom jedne osobe kroz putovanje, te kako pritom otkriva razne stvari i o samoj sebi i o svojoj državi', pojasnio je pisac.

Treći je pak roman 'priča o osobi koja treba pronaći jedan niz etičkih pravila u svijetu koji se raspada'. 'Vjerujem da ta tri lika imaju zajedničko to što se pokušavaju oduprijeti valu cinizma u ovom modernom svijetu, te to što pokušavaju u samima sebi i žrtvama koje vide svuda oko sebe pronaći taj dogovor', dodao je.

No, iako piše o kriminalcima, Herrera, kako je istaknuo, ne smatra književnost odgovornom za stvaranje 'dobrih ili loših likova'. 'No, ona nam može dati alate da budemo kritičniji, promišljeniji, kroz nju možemo ispričati priče o nasilju iz perspektive iz koje se može i suosjećati s drugima', kazao je.

'Književnost se suprotstavlja stvarnosti, ona odgovara na zahtjeve novinarstva, sociologije, statistike. Ono što ona čini je da zapravo stvara jednu emocionalnu stvarnost, ona ne govori o specifičnim činjenicama, o nečemu što se može kvantificirati, već o društvu koje se ne može interpretirati brojevima i grafovima i zato je ona toliko snažna kao jedna dokumentarna istina', kazao je.

Herreru (1970.) kritika smatra najvećim suvremenim meksičkim književnikom, čije knjige osvajaju 'kratkim, napetim, čudesnim i srcolomnim poetskim narativima u kojima snovite krajolike spaja s moćnim književnim stilom u dirljive alegorije epskih dimenzija komprimiranih u jedan savršeni udarac'.

Đikić, koji u svojem romanu 'Beara' pokušava istražiti mehanizme koji čovjeka vode u zločin, pronaći odgovor na pitanje kako je tako nešto uopće moguće, također smatra da pronaći odgovor ne treba biti krajnji cilj književnosti. 'Mislim da je cilj i uloga književnosti baviti se pokušajem pronalaženja odgovora, pokušati razumjeti stvari, shvatiti što se događa u čovjeku, jer ona jedina može pokušati ući u takvu vrstu zla kao što je recimo Srebrenica', kazao je.

Susret Herrere i Đikića bio je dio programa 15. FEKP-a, koji se od 29. svibnja do 3. lipnja održava u Zagrebu i Osijeku s ovogodišnjom temom 'On/No Trespassing: o granicama i ljudima'.

Osječki je program u četvrtak donio čitanje priča bez granica u Galeriji Kazamat u kojemu su sudjelovali Staša Nikolić Aras (Hrvatska), Kerry Hudson (Velika Britanija/Škotska), Senko Karuza (Hrvatska), Josip Novakovich (Hrvatska/Kanada), Cosmin Perța (Rumunjska) i Faruk Šehić (Bosna i Hervegovina).

Herrera će posljednjeg dana festivalskih događanja u petak, 3. lipnja sudjelovati u čitanju i razgovorima s piscima u Polukružnoj dvorani Teatra &TD, u kojima će mu se pridružiti Rumena Bužarovska (Makedonija), Alfonso Cruz (Portugal) i Ivan Jozić (Hrvatska), nakon čega slijedi veliki završni parti i zatvaranje festivala.