Već na početku filma 'Ubojstvo dvoje ljubavnika' vidimo da je njegov glavni lik - David - u rastrojenom stanju. Poslije ćemo vidjeti kako to stanje prikriva i kako mu to s vremenom sve teže uspijeva, ali na samom početku smo s Davidom u sceni u kojoj misli da ga nitko ne vidi i ne čuje. U sceni je kojom nas redatelj i scenarist Robert Machoian pomalo vuče za nos. Mislimo da će David učiniti ono što bi vrlo pravocrtno objasnilo naslov filma. On naime stoji u spavaćoj sobi svoje skoro pa bivše žene (privremeno žive razdvojeno) i nad krevetom u kojem ona spava sa svojim novim momkom drži pištolj uperen u njih.

David (izvrstan Clayne Crawford) poslije će nam se razotkriti kao stanovnik malog mjesta u američkoj državi Utah, u kosu, bradu, cargo hlače i kamionet uniformirani dude na pragu četrdesete kojeg svi u tom mjestu poznaju i simpatiziraju, koji tijekom privremene razdvojenosti od žene živi s ocem i s njim ima dobar, privržen odnos i kojeg tri mlađa sina smatraju cool frajerom iako mu stalno govore da mora smisliti bolje šale. I žena od koje je privremeno rastavljen, Niki (Sepideh Moafi), govori mu da ga voli i nježna je prema njemu, ali da 'moraju razriješiti neke stvari' i da je zbog toga dobro što žive odvojeno. Jedino njegova najstarija kći Jessie ne puši tu spiku o dobrom momku i civiliziranoj rastavi. Ona, baš kao i njezin otac, vidi da joj majka ima novog frajera, da je jednom nogom istupila iz braka, a očevu 'civiliziranost' i 'poštivanje dogovora' s majkom oko toga da tijekom razdvojenosti smiju viđati druge ljude smatra slabošću, kukavičlukom i luzerstvom.

Kada David ostane sam, kada ne mora ni kćer ni bilo koga drugoga uvjeravati da mu je sasvim okej to što je razdvojen od žene, vidi se da i on misli, odnosno osjeća isto što i njegova kći. Bijesan je, povrijeđen, nemoćan i u njemu se zbog svega toga javljaju nasilni, ubilački porivi koje sve teže kontrolira.

Robert Machoian donio je dobru odluku kada je cijelu priču fokusirao samo na Davida. Nijedan drugi lik u filmu praktički ne postoji osim u odnosu na njega, i to ne samo u smislu da nema scene u kojoj nema Davida i da cijeli film gledamo iz njegove perspektive. Film je toliko fokusiran na Davida da čak i ne znamo točno motivacije drugih likova, primjerice Davidove žene Niki, a ponašanje njegove kćeri tinejdžerice nije motivirano mnogočim drugim osim općenitim i klasičnim adolescentskim dajte-mi-nemojte-prodavati-ta-svoja-licemjerna-roditeljska-sranja. Odluka da se to tako prikaže - da David bude jedini profilirani lik u filmu - dobra je zato što je ovo priča o njemu. Ne toliko o samom Davidu koliko o muškarcu koji se (više) ne osjeća kao muškarac i zbog toga očajnički traži načine na koje bi se tako ponovno osjećao, hraneći time svoju frustraciju i nasilne nagone.

David je eklatantan primjer muškarca koji svoj pogubljeni identitet traži kroz toksičnu muškost. Film se dosta bavi njegovim nasilnim impulsima koje sve teže kontrolira - i to poprilično dojmljivo, kroz izvrsnu glumu glavnog glumca, njegove postupke, ali i zvučne efekte, no ono što je zapravo još znakovitije jest njegovo uporno neprihvaćanje nove situacije. Dogovorio se sa ženom da će se privremeno razdvojiti zato da bi i on i ona razmislili o svojem odnosu, sebi samima i situaciji u kojoj su se našli, ali on ništa od toga ne radi, samo pokušava vratiti situaciju na staro uz razne oblike pritiska. Nije zapravo sasvim ni jasno ZAŠTO - ok, voli svoju ženu i želi živjeti sa svojom djecom, ali pritom kao da ga problemi koje su imali u braku UOPĆE ne zanimaju, nego samo želi imati sve pod svojom kontrolom i svojim krovom, sve vratiti na staro.

Kada nagomilana frustracija dođe do vrhunca, stvari će 'puknuti' na sasvim neočekivan način i rasplesti se onako kako nismo očekivali, ostavljajući nas s upitnikom iznad glave i mislima kojima ćemo dokučiti koje je to dvoje ljubavnika ubijeno u filmu i kako. Tom zbunjujućem dojmu pridonosi i to što je autor završio film strahovito zbrzano i odjavna špica kao da je toljaga za gledatelje, koji će se sigurno međusobno pogledavati i pitati: 'Je l' ovo sigurno gotovo?'

Zbog kontrasta između sporogoreće priče i tako zbrzanog kraja film ostavlja dojam nedorečenosti jer dok u prvih osamdesetak minuta imamo pisanog vremena za 'varenje' i promišljanje onoga što se događa u filmu, u raspletu praktički imamo nekoliko sekundi. Teško je dokučiti zašto je autor odabrao takav pristup, ali iako je riječ o zanimljivom filmu sa zanimljivim idejama i zanimljivim portretom glavnog lika, taj ga kraj pomalo kvari i čini lakše zaboravljivim.