Redatelj i scenarist Robert Machoian snimio je tjeskoban i nelagodan film o muškarcu koji ne može prihvatiti rastavu od svoje žene i koji zbog toga sve više pokazuje simptome onoga što se zove toksična muževnost. Uz odličnu glumu Claynea Crawforda priča je uvjerljiva, iako pomalo spora, ali na kraju sve nekako izgleda nedorečeno.
Već na početku filma 'Ubojstvo dvoje ljubavnika' vidimo da je njegov glavni lik - David - u rastrojenom stanju. Poslije ćemo vidjeti kako to stanje prikriva i kako mu to s vremenom sve teže uspijeva, ali na samom početku smo s Davidom u sceni u kojoj misli da ga nitko ne vidi i ne čuje. U sceni je kojom nas redatelj i scenarist Robert Machoian pomalo vuče za nos. Mislimo da će David učiniti ono što bi vrlo pravocrtno objasnilo naslov filma. On naime stoji u spavaćoj sobi svoje skoro pa bivše žene (privremeno žive razdvojeno) i nad krevetom u kojem ona spava sa svojim novim momkom drži pištolj uperen u njih.
vezane vijesti
David (izvrstan Clayne Crawford) poslije će nam se razotkriti kao stanovnik malog mjesta u američkoj državi Utah, u kosu, bradu, cargo hlače i kamionet uniformirani dude na pragu četrdesete kojeg svi u tom mjestu poznaju i simpatiziraju, koji tijekom privremene razdvojenosti od žene živi s ocem i s njim ima dobar, privržen odnos i kojeg tri mlađa sina smatraju cool frajerom iako mu stalno govore da mora smisliti bolje šale. I žena od koje je privremeno rastavljen, Niki (Sepideh Moafi), govori mu da ga voli i nježna je prema njemu, ali da 'moraju razriješiti neke stvari' i da je zbog toga dobro što žive odvojeno. Jedino njegova najstarija kći Jessie ne puši tu spiku o dobrom momku i civiliziranoj rastavi. Ona, baš kao i njezin otac, vidi da joj majka ima novog frajera, da je jednom nogom istupila iz braka, a očevu 'civiliziranost' i 'poštivanje dogovora' s majkom oko toga da tijekom razdvojenosti smiju viđati druge ljude smatra slabošću, kukavičlukom i luzerstvom.
Kada David ostane sam, kada ne mora ni kćer ni bilo koga drugoga uvjeravati da mu je sasvim okej to što je razdvojen od žene, vidi se da i on misli, odnosno osjeća isto što i njegova kći. Bijesan je, povrijeđen, nemoćan i u njemu se zbog svega toga javljaju nasilni, ubilački porivi koje sve teže kontrolira.
Robert Machoian donio je dobru odluku kada je cijelu priču fokusirao samo na Davida. Nijedan drugi lik u filmu praktički ne postoji osim u odnosu na njega, i to ne samo u smislu da nema scene u kojoj nema Davida i da cijeli film gledamo iz njegove perspektive. Film je toliko fokusiran na Davida da čak i ne znamo točno motivacije drugih likova, primjerice Davidove žene Niki, a ponašanje njegove kćeri tinejdžerice nije motivirano mnogočim drugim osim općenitim i klasičnim adolescentskim dajte-mi-nemojte-prodavati-ta-svoja-licemjerna-roditeljska-sranja. Odluka da se to tako prikaže - da David bude jedini profilirani lik u filmu - dobra je zato što je ovo priča o njemu. Ne toliko o samom Davidu koliko o muškarcu koji se (više) ne osjeća kao muškarac i zbog toga očajnički traži načine na koje bi se tako ponovno osjećao, hraneći time svoju frustraciju i nasilne nagone.
David je eklatantan primjer muškarca koji svoj pogubljeni identitet traži kroz toksičnu muškost. Film se dosta bavi njegovim nasilnim impulsima koje sve teže kontrolira - i to poprilično dojmljivo, kroz izvrsnu glumu glavnog glumca, njegove postupke, ali i zvučne efekte, no ono što je zapravo još znakovitije jest njegovo uporno neprihvaćanje nove situacije. Dogovorio se sa ženom da će se privremeno razdvojiti zato da bi i on i ona razmislili o svojem odnosu, sebi samima i situaciji u kojoj su se našli, ali on ništa od toga ne radi, samo pokušava vratiti situaciju na staro uz razne oblike pritiska. Nije zapravo sasvim ni jasno ZAŠTO - ok, voli svoju ženu i želi živjeti sa svojom djecom, ali pritom kao da ga problemi koje su imali u braku UOPĆE ne zanimaju, nego samo želi imati sve pod svojom kontrolom i svojim krovom, sve vratiti na staro.
Kada nagomilana frustracija dođe do vrhunca, stvari će 'puknuti' na sasvim neočekivan način i rasplesti se onako kako nismo očekivali, ostavljajući nas s upitnikom iznad glave i mislima kojima ćemo dokučiti koje je to dvoje ljubavnika ubijeno u filmu i kako. Tom zbunjujućem dojmu pridonosi i to što je autor završio film strahovito zbrzano i odjavna špica kao da je toljaga za gledatelje, koji će se sigurno međusobno pogledavati i pitati: 'Je l' ovo sigurno gotovo?'
Zbog kontrasta između sporogoreće priče i tako zbrzanog kraja film ostavlja dojam nedorečenosti jer dok u prvih osamdesetak minuta imamo pisanog vremena za 'varenje' i promišljanje onoga što se događa u filmu, u raspletu praktički imamo nekoliko sekundi. Teško je dokučiti zašto je autor odabrao takav pristup, ali iako je riječ o zanimljivom filmu sa zanimljivim idejama i zanimljivim portretom glavnog lika, taj ga kraj pomalo kvari i čini lakše zaboravljivim.
