Dinamičniji od 'Hrvatskih kraljeva', zanimljivijeg sadržaja od 'Republike', šaren, brutalan i vizualno impresivan, igrano-dokumentarni film 'Doba uskoka' dosad je najbolje ostvarenje Božidara Domagoja Burića, čovjeka specijaliziranog za filmsko-serijske spektakle o hrvatskoj povijesti.
Božidar Domagoj Burić bez sumnje je dosta naučio i mnogočemu se korigirao od svojeg prvog povijesno-dokumentarno-igrano-obrazovno-glazbeno-vizualno-junačko-kraljevsko-gameofthronesko-televizijsko-monetarnog spektakla. Još tamo od 'Hrvatskih kraljeva', snimljenih tijekom stoljeća koje je prethodilo 2011. godini (OK, malo pretjerujem, snimani su možda koju godinu kraće), pa preko 'Republike', koja je uslijedila kojih pet godina nakon kraljeva i kraljevića, naučio je malo zauzdati svoju sklonost velebnosti i fascinantnim uprizorenjima događaja iz više nam i manje ponosne povijesti te ih preusmjeriti na ono što je važnije od glorificiranja mitova upitne vjerodostojnosti. Od kraljeva naovamo vidi se da je naučio u svoje spektakle unositi više 'ljudskog', a manje 'nebeskog' momenta, manje ex cathedra popovanja, a više približavanja 'malom čovjeku'. Čak je i u svoj novi uradak, 'Doba uskoka' uspio uvrstiti i neke simpatične referentne štiklece za filmofile.
vezane vijesti
Evo, otvoreno priznajem da me šarmirao već u uvodnom prizoru 'Doba uskoka'. Scena je veličanstvena. Prikazuje golemu mletačku galiju 'sparkiranu' u matičnoj luci, noću pred polazak na putovanje. Sve je jako dramatično - mornari pripremaju plovilo za polazak, crni se valovi oko broda pomalo prijeteće uzdižu u noć, dronovi lete oko jarbola, glava i palube, a onda se zaustavljaju pred licima dvije mletačke figure, od kojeg jedna - očito kapetan broda, po obrisima lica i posebno po lagano izbačenoj donjoj čeljusti poprilično nalikuje Marlonu Brandu. I dok se gledatelj-filmoljubac još pita je li to doista tako, zar ovaj doista sliči Brandu, mjesečevom svjetlošću okupan kapetan progovara. 'Bona sera, bona sera', govori pomalo hrapavim i pomalo nazalnim glasom i u tom je trenutku gledatelju-filmoljupcu sve jasno. Ništa tu nije slučajno. Lik nalik na Marlon Branda upravo nam se obratio i glasom i riječima Vita Corleonea/Marlona Branda s početka 'Kuma'. Domagoj Burić tako se na jedan simpatičan meta-način obratio filmofilima i de facto nam rekao: 'Ništa ne brinite, ja nisam ovdje samo zato da vam propovijedam o hrvatskoj povijesti, ja ovo radim jer volim filmove, baš kao i vi'.
To je ohrabrujući napredak od 'Kraljeva' - koji su u nekim svojim dijelovima bili nepodnošljivo popovanje - i dobar znak da se Burić odlučio približiti gledateljstvu. Naravno, taj mali ficlek za filmofile jedini je takav u filmu jer bi previše takvih referenci i opet bilo popovanje, ovaj put iz rubrike ja-sam-filmski-znalac-kuišonone-kum-odiseja-tarkovski-bla, ali najnoviji spektakl s temom hrvatske povijesti i u mnogočemu drugome pokazuje volju da se približi gledatelju, da se spusti na zemlju iz sfera hrvatskih veličanstava, da prikaže život i svakodnevicu običnog puka tijekom velikih povijesnih događaja i epoha i da nam svima stvori dojam da su u to doba na ovim prostorima živjeli ljudi od krvi i mesa, a ne hrvatska božanstva s podanicima koji se svode na figurice iz 'Rizika'.
Buriću su ovaj put tema senjski uskoci, gerilsko-piratska skupina koja se, prvo na području Dalmacije i Hercegovine, borila protiv Turaka, a zatim se, nakon pada Klisa u šesnaestom stoljeću preselila u Senj, gdje se jednakom žestinom borila i protiv Turaka i protiv Mletaka. Tema je full zanimljiva najviše zbog toga što u onoj službenoj, školskoj povijesti koju smo svi učili tijekom obrazovanja, nema baš nekih pojedinosti o uskocima, nego su nam svima ostali u sjećaju kao neka ne baš točno definirana pojava. Većina nas ih je čak i brkala s hajducima, samo što, eto, uskoci nisu u suvremeno doba dobili svog prvoligaša. Malo pretjerujem radi ilustracije, ali da, većina nas je poprilično neuka kada je o uskocima riječ.
U 'Dobu uskoka' ti su naši proto-gerilci iz 16.-17. stoljeća prikazani onakvima kakvi su vjerojatno bili - kao narodski ljudi pretvoreni u vojnike i žestoke borce još u doba zapovjednika Klisa Petra Kružića. Nije tu bilo nekih aristokratskih ratnika, pa čak ni warlordova koji su se proglašavali kneževima i kraljevima, nego narodni borci koji su se očajnički borili za svoj komadić slobode i protiv tiranije velikih. Katkad i vrlo sumnjivim sredstvima.
Da bi to prikazao upravo takvim, Burić se u ovome serijalu dosta posvetio prikazu baš tog naroda iz kojeg su uskoci potekli, pa u 'Dobu uskoka' već od prvih scena i narod i uskoci psuju, pljuju i ne daju se za***avat ni od koga. Tako je i s Petrom Kružićem, ali tako je i s mladom prodavačicom sa senjskog placa. Osim možda u tome što neki ambijenti i kostimi djeluju malo prečisto za doba i situaciju na koje su primijenjeni, svi takvi prizori djeluju poprilično autentično ili barem uvjerljivo. Uskoci su i junaci i razbojnici, i pravednici i pijane budale koje su tuku po birtijama. Nema crno-bijelog prikaza. Znamo da su odigrali važnu ulogu u hrvatskoj povijesti, ali nema u ovome filmu beatifikacije za njih.
Ono po čemu je serijal - odnosno, zasad igrano-dokumentarni film podijeljen na četiri - posebno uzbudljiv, ali bi mogao biti i problematičan jest nasilje. Burić nije bježao od eksplicitnih prizora nabijanja na kolac, odsijecanja glava, probadanja mačevima, krvarenja i sličnih strahota, što je vrlo vjerojatno itekako opravdano kada se prikazuju povijesna razdoblja sveopće koljaže, pogotovo ona prije bilo kakvih međunarodnih konvencija i organizacija za zaštitu ljudskih prava. Današnjem će nepcu takvi prizori možda malo suviše naginjati k eksploataciji i ako je jedan od Burićevih ciljeva bilo to da se film/serija uvrste u obrazovni program, tu bi moglo biti ozbiljnih problema, ali to neka rješavaju oni kojima je takvo što u nadležnosti.
Od mana ću, nažalost, morati navesti istu onu koju su imali i 'Kraljevi' i 'Republika', a to je spikerska monotonija u naraciji i prevelika statičnost stručnih sugovornika. Jest, omjer dinamičnog igranog prikaza i spikerske monotonije ovdje u uvelike poboljšan u korist dinamike, ali i dalje, brate mili, svako malo ta dosadna spikerska naracija s tonom kao da se predstavlja najnoviji asortiman printera i uredske opreme. Isto tako - možda bi bilo bolje da su stručnjaci s Oxforda i Sorbonne umontirani kako hodaju i objašnjavaju povijesni kontekst uskoka na samoj lokaciji ili setu, u pauzama između rekreiranja pojedinih povijesnih scena. Znam da bi to bilo skupo i logistički teško izvedivo, ali s obzirom na sve ostalo - gomilu statista, kostima, specijalne efekte i high speed kamere - mislim da 'preskupo' i 'logistički teško izvedivo' nisu pojmovi koji su se nalazili u rječniku produkcije 'Doba uskoka'.
Sve u svemu, kad se zbroje vrline i oduzmu mane 'Doba uskoka', rezultat je dosad najbolji Burićev projekt. Sad nam još samo preostaje nadati se da će HRT tako velikodušno producirati i neke druge serije i filmove, možda i pokoji nevezan uz slavnu i neslavnu prošlost hrvatskoga naroda - pa smo na konju!
