Odmah na početku da razjasnimo jednu stvar. Budući da sam gradsko dijete organski vezano uz asfalt i priroda me zanima jedino rekreacijski (ono kad ideš na Sljeme, ali samo ako se to bilježi pedometrom) i hedonistički (ono kad pronađeš plažu za koju ne zna nitko drugi), za priče o poljoprivredi zainteresirana sam jednako kao i za srednjevjekovne dvorske plesove - drugim riječima: nimalo. No jedno je poljoprivreda, a drugo televizija, pa sam se i ja znala zagledati u legendarno izvrsne priloge genijalaca u 'Plodovima zemlje', uz 'Vrtlaricu' sam čak znala zapasti u poremećenu iluziju da bih i ja mogla imati svoj vrt (a peršin u teglici mi krepa za tri i pol dana), a prije tjedan dana, u nedjelju, zapelo mi je oko za zadnjih desetak minuta prve epizode serijala 'Dulum zemlje' o uzgajivaču koza Alešu Winkleru. Ne mogu točno reći što me nadahnulo na to da ne prebacim na drugi kanal - moj mozak je u tom trenutku pomislio nešto superglupo, tipa: 'Hm. Vidi. Koze.', ali je do kraja tih desetak minuta ipak svoju aktivnost proširio na zaključak da je sve to dosta zanimljivo snimljeno i da bih sljedećeg tjedna trebala baciti pogled na drugu epizodu.

I bogme jesam! Sinoćnja epizoda govorila je Goranu Vrabecu, čovjeku koji je FER-ovske klupe zamijenio uzgojem ljutih papričica i proizvodnjom ljutih umaka te sada vodi uspješan biznis i sve je popularniji među domaćim gurmanima, gastronomima i svima onima koji vole da im hrana u želucu gori još dvajst minuta nakon što su si spalili usta. Vrabec je izuzetno simpatičan i elokventan čovjek, a takva je i većina njegove obitelji, koja je autoru Filipu Filkoviću ispričala svoj put od nekoliko gredica ljutih papričica do ozbiljnog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.

Ono što je u 'Dulumu zemlje' zanimljivo, barem sudeći po sinoćnjoj epizodi, ali i po desetak minuta one koju sam pogledala prije tjedan dana, jest to da priča priče o uspjehu, ali ne priča bajke. Poanta serijala definitivno je pozitivna i bez sumnje nastoji nadahnuti, no nitko vam od uspješnih poljoprivrednika u njemu neće zatajiti da takav uspjeh nije nimalo lak. Puno je tu nasmijanih ljudi, šarenih papričica, modernih traktorčića i velikih, lijepih plastenika, ali je puno i savinutih leđa koja sigurno ponekad pucaju i bole, puno je priče o ustajanju prije zore, borbi s nametnicima i prirodnim katastrofama, a bogami i s mukom birokracije i državnim propisima. Na svako veselo natjecanje u kusanju ljutih papričica dolazi po jeddan: 'Nemojte to raditi ako ne volite' i na svaku cool pričicu o tome kako je Vrabec posao dogovarao za šankom u KSET-u je jedno: 'Ponekad se u familiji posvađamo oko posla'.

Kraće rečeno, 'Dulum zemlje' nam govori da se može kad se hoće, ali nam, za razliku od mnogobrojnih takvih serijala ili emisija dosad, ne popuje da smo luzeri ako to nismo i sami učinili, nego i upozorava da su takvi zaokreti u karijeri i takvi poduhvati najčešće uspješni kada je netko doista izuzetno uporan, poseban i kada ima podršku ljudi oko sebe, kao što to ima Goran Vrabec.

Uza sve to, autori Filip Filković i Tomislav Krnić sve su to jako lijepo snimili i dinamično složili u priču kroz koju ne upoznajemo samo papričice i biznis s njima (ili koze i biznis s njima u prethodnoj epizodi), nego kroz sve razgovore s glavnim akterima dobivamo dosta dobar dojam o tome kakve su osobe (susrećemo čak i njihove kućne ljubimce). Zbog toga ovaj serijal - barem se tako čini po njegovoj sinoćnjoj epizodi - nije samo priča o poljoprivredi i uspješnom životu od zemlje, nego je i priča o ljudima i njihovim obiteljima, njihovim idejama, vizijama, preprekama u njihovu ostvarenju i nadilaženju tih prepreka. A to su sastojci svake dobre priče. I zbog toga je s guštom mogu odgledati i oni koji, kao ni ja, uopće nisu zainteresirani za poljoprivredu.