Mnogo sam se puta, gledajući seriju 'Podzemna željeznica', zapitala jedno vrlo neugodno pitanje. Da sam živjela početkom 19. stoljeća u Americi, i to u južnim državama kao što su Florida, Georgia, Sjeverna i Južna Karolina i Tennessee - bih li, kao bjelkinja, smatrala da je ropstvo opravdano i da su ljudi druge boje kože od moje inferiorni? Sigurna sam da ne bih bila jedna od onih koji su bili okrutni prema njima jer u temperamentu, u prirodi nemam nasilnih poriva niti potrebe za dominacijom nad bilo kime, ali sasvim je moguće da bi društvo, njegov ustroj i mentalitet utjecali na mene i da bih živjela svoju privilegiju, zatvarajući oči pred stravičnom nepravdom. Možda i ne bih. Možda bih bila i abolicionistička aktivistica, možda bih pomagala robovima da putem 'podzemne željeznice' pobjegnu na slobodu, ali teško je reći što bi drugačiji odgoj, drugačije povijesne okolnosti i drugačiji svijet učinili od mene. Strašna je to pomisao. Strašno je pomisliti da sam prije samo dvjesto i kusur godina možda mogla biti tihi suučesnik u nečemu toliko užasnom, okrutnom i bolesnom kao što je bilo ropstvo.

U svojoj TV serijskoj adaptaciji romana 'Podzemna željeznica' (The Underground Railroad) Colsona Whiteheada, američki oskarovac, redatelj i scenarist Barry Jenkins ('Mjesečina', 'Ulica Beale') vrlo nam je emotivno i organski pokazao koliko je to užasno. Naravno, svi znamo da je ropstvo bilo užasna nepravda, svi znamo i da je bilo okrutno - pogotovo oni među nama koji su u djetinjstvu gledali seriju ili čitali knjigu 'Korijeni' te prolijevali suze zbog hrabrog roba Kinta Kunte, koji ni pod svirepim bičevanjem nije htio promijeniti ime u Toby. No Jenkins nas u ovoj seriji postavlja u um i srce mlade ropkinje Core (Thuso Mbedu), sva njezina stradanja i gubitke, kako od ropstva, tako i u opasnom bijegu prema slobodi koja joj stalno izmiče.

Cora na svoje putovanje kreće s farme u Georgiji na kojoj je rođena kao ropkinja, na kojoj je cijeli život brala pamuk, trpjela nasilje okrutnih vlasnika i svjedočila svirepim užasima prema drugim robovima, nerijetko svojim prijateljima. Cora je, osim toga, patila zbog još jedne stvari. Njezina majka Mabel, također ropkinja, pobjegla je s farme ostavivši nju, Coru, samu. Kada joj njezin prijatelj Caesar (Aaron Pierre) predloži zajednički bijeg u slobodu putem obližnje 'postaje' takozvane podzemne željeznice koja robove prevozi u slobodu, Cora se isprva nećka jer su na farmi svi koje poznaje i voli, a ne može zanemariti vlastiti osjećaj napuštenosti zbog majčina bijega. No kada Coru grupica bijelaca odvuče u šumu i siluje i nakon što svjedoči stravičnoj kazni jednog roba s farme kojega su uhvatili u bijegu, ona ipak s Caesarom i prijateljicom Lovey odlazi u mračnu šumu, močvaru i nepoznato.

'Podzemna željeznica' u stvarnosti je bila mreža aktivista i pomagača koji su od kuće do kuće, od podruma do podruma, po štagljevima, zaprežnim kolima i raznim drugim sredstvima prebacivali robove iz južnjačkih američkih država, gdje je ropstvo bilo standard, do onih država u kojima su mogli ostvariti slobodu i novi život. U Jenkinsovoj seriji to je doista željeznica koja putuje tajanstvenim podzemnim tunelima i koju održavaju kondukteri, šefovi stanica i ostali ljudi s titulama prikladnim zaposlenicima željeznice. Navodno su takve titule imali i aktivisti prave organizacije, samo što nije bilo vlaka. Taj je moment u Jenkinsovoj seriji pomalo nadrealan, čak mrvicu i steampunkovski. Ruta vlaka u seriji nepoznata i misteriozna, a svaki šef stanice od svakog odbjeglog roba kojeg transportira jednu stanicu bliže slobodi traži ime i životnu priču prije nego što ovaj pođe dalje. Ta nestvarna željeznica i te debele knjige u koju se upisuju tzv. svjedočanstva, iako mračni u vizualu, zapravo su svjetlost nade u životu odbjeglih robova - vode ih dalje od stradanja u kakvima su živjeli do tada i bilježe njihove priče, koje su u stvarnosti, ruku na srce, uglavnom zaboravljene. No oni u ovoj seriji, u tim debelim knjigama i na tim podzemnim tračnicama prvi put postaju osobe koje okolni svijet doista vidi i čuje.

No osim tog vlaka i tih ljudi koji bilježe njihove sudbine, odbjegle robove u seriji 'Podzemna željeznica' na njihovu putu prema slobodu ne čeka mnogo dobrog. Okrutni lovci na odbjegle robove, gradići u kojima je samo postojanje crnaca protuzakonito i kažnjava se smrću, naizgled progresivne zajednice u kojima se crnce tretira ljudski i obrazuje ih se, ali se onda ispostavi da prakticiraju neku vrstu eugenike i suptilnog istrebljenja rase... Cora će na svojem putu nailaziti na traumu za traumom, iza nje će ostajati ljudi koje je voljela i tako će biti sve dok joj ne preostane samo nagon za preživljavanjem jer nadu da će na slobodi biti bolje gubit će sa svakom beznadnom minutom daljnjeg bijega. Kad se god nešto čini dobrim, pokazat će se predobrim da bi bilo istinito i Cori će postati teško vjerovati da će ikada ikakvo dobro i pronaći.

Jenkins u seriji u nekoliko (zapravo, točno tri) navrata radi iskorak 'u stranu' od Corine priče i posvećuje epizode kraćim razradama drugih likova, kao što je okrutni lovac na robove Andrew Ridgeway (Joel Edgerton) i njegov kompleksno-psihopatski karakter, a zanimljiv je i njegov prikaz raznih drugih likova koje Cora susreće usput, od crnog dječaka koji vjerno prati Ridgewaya i spreman je za njega i ubiti, preko djevojčice Grace/Fanny koja živi skrivena na tavanu jedne bjelačke kuće, pa sve do Royala (William Jackson Harper), crnca rođenog na slobodi koji teško može pojmiti koliko je golema Corina trauma, ali je svejedno zavoli.

Uza sve to, serija je snimljena vrlo atmosferično, s golemom Jenkinsovom vještinom da kroz prikaz prirode, njezinih ljepota i mraka, ali i njezinih neprekidnih zvukova pokaže tjeskobu, napetost i patnju svih likova. Serija je snimljena filmski, a njezinoj umjetničkoj ljepoti svakako pridonosi i prekrasna glazba Nicholasa Britella, koji je komponirao glazbu i za druge Jenkinsove filmove, ali i za seriju 'Nasljeđe'.

Ukratko, riječ je o izuzetno dojmljivoj seriji, režijskom, scenarističkom, ali i glumačkom remek-djelu za koje bi se moglo reći da ga ne smijete propustiti, ali malu zadršku takvoj preporuci stvara samo činjenica da je neminovno da ćete si postaviti pitanja iz prvog odlomka ovoga teksta i da su neke epizode gotovo neizdrživo mučne. No takva je bila i sudbina američkih robova - zapravo, još kudikamo gora.