U ponedjeljak 20. svibnja otvara se 17. Subversive Festival s temom 'Živjeti bez kapitalizma'. Kao što smo naviknuli, ovaj će festival potrajati čak do 8. lipnja, što je zaista impresivno trajanje. Tim smo se povodom obratili njegovoj umjetničkoj direktorici Dini Pokrajac, osobi koja već godinama marljivo bira filmove za ovaj unikatni festival. Otkrila nam je što nas čeka na ovogodišnjem izdanju, izdvojila je svoje favorite, predstavila dobitnicu nagrade za životno djelo Wild Dreamer 'Dragan Rubeša' - Ulrike Ottinger, koja gostuje u Zagrebu, osvrnula se na teškoće održavanja filmskog festivala u gradu bez kina i skicirala smjer u kojem će ići ovogodišnji Subversive Forum.

Što nas čeka na ovogodišnjem izdanju Subversive Film Festivala?

Prikazujemo ukupno četrdeset filmskih naslova i okupljamo autore koji kritički promišljaju svijet oko nas, opiru se tržišnoj logici i pomiču granice filmskog jezika, a filmovi će se natjecati za nagrade Wild Dreamer 'Dragan Rubeša' za najbolji dokumentarni i igrani film. Bogat program donosi nagrađivane filmove s najvećih svjetskih festivala, djela zapaženih debitanata, ali i renomiranih autora kao što su Victor Erice, Alice Rohrwacher, Rose Glass, Mladen Đorđević, Bertrand Bonello, Hong Sang-soo, Godfrey Reggio, Bill Morrison i Raúl Ruiz. Ovogodišnja dobitnica nagrade Wild Dreamer za životno djelo je velika Ulrike Ottinger, koju ćemo ugostiti uz izbor njenih filmova u suradnji s Umjetničkim paviljonom u Zagrebu i MSU-om Zagreb. Šesto izdanje Kinematografija otpora donosi videoinstalaciju Milice Rakić 'Crvena, da te nema...' Riječ je o projektu koji, kombinirajući povijesnu i muzejsku građu i fikciju, govori o djelovanju žena prije, tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata i socijalističke revolucije. Predstavljamo i kolektiv Subversive Film iz Palestine uz masterclass redatelja i producenta Mohanada Yaqubija o arhivističkim praksama otpora.

Što biste izdvojili iz bogatog programa, odnosno koji su vaši favoriti?

Iz dokumentarne konkurencije izdvojit ću pobjednika CPH:DOX-a, film 'Stanare' redateljice Alessandre Celesije, koji nas vodi u New Lodge u središtu Belfasta, četvrt koju još uvijek proganja gotovo tridesetogodišnji sukob između katolika i protestanata, a koji je službeno završio 1998. godine. Sa stanarima New Lodgea, koji spremno sudjeluju u njenom kolektivnom teatru, Celesia podastire višeslojnu i provokativnu posvetu nasljeđu irskih revolucionara poput Bobbyja Sandsa i potresnu opomenu o dugotrajnoj traumi političkog nasilja. Dolazeći poput razgovora koji se odvija kroz jedna od tih zaključanih vrata, 'Stanari' je kolektivni portret nekoliko ponosnih, duhovitih, snalažljivih pojedinaca koji bi bili spremni umrijeti za svoju zajednicu, ali svaki dan biraju težu, hrabriju opciju, koja ulijeva više nade - da žive za nju. Festival zatvara remek-djelo 'Soundtrack za državni udar', za koje je belgijski redatelj Johan Grimonprez osvojio Specijalnu nagradu žirija Sundancea za umjetničku inovaciju. Jazz i dekolonizacija isprepleteni su u zaboravljenoj epizodi Hladnog rata o ubojstvu Patricea Lumumbea, koji je orkestrirala CIA. Louis Armstrong nesvjesno je iskorišten kao dimna zavjesa za odvraćanje pozornosti od prvog postkolonijalnog državnog udara u Africi, a koji je prekrojio povijest svijeta u kojem živimo. Ovaj ambiciozni filmski pothvat pokazuje da naše povijesti i sjećanja nisu samo sredstva pomoću kojih trebamo ponovno osmisliti našu spornu prošlost, već i alati za pregovaranje o našoj zajedničkoj sadašnjosti i budućnosti.

Iz igrane konkurencije izdvojit ću sanjivu pikarsku dramu 'Himera' Alice Rohrwacher o neobičnoj bandi pljačkaša drvenih etrušćanskih grobnica s Joshom O’Connorom i Isabellom Rossellini, a koja govori o prodoru materijalizma u sve pore društva. Kao i svi njeni filmovi, iskazuje autoričinu fascinaciju nesvakidašnjim zajednicama koje gaje specifične kodove ponašanja i kolektivne vrijednosti. Tu je i naš film otvaranja 'Kritična zona' - ovaj nadrealni film ceste, snimljen u tajnosti i zabranjen za prikazivanje, prati dilera Amira koji postaje arhetip iranskog društva koje je izgubilo povjerenje u bilo kakav politički, religijski ili moralni autoritet. Tu je i 'Ljubav i krvoproliće', hit sa Sundancea koji je uzburkao mnoge duhove, izazovni body-building noir o ekstremnom sportu i zabranjenoj ljubavi. Redateljica Rose Glass suvereno miješa elemente crne komedije, queer krimića, paklenog šunda, obiteljske drame i osvetničkog trilera kako bi istražila destruktivne i opojne sile ekscesa, ambicije i lude ljubavi. Glass također preispituje uhodane filmske šablone i sa sjajnima Kristen Stewart i Katy O’Brian izvrće naglavačke ideju 'snažnog ženskog lika' i onoga što on obično podrazumijeva.

Možete li za neupućene predstaviti rad Ulrike Ottinger, dobitnice nagrade Wild Dreamer za životno djelo?

Ulrike Ottinger renomirana je njemačka filmska autorica i multimedijska umjetnica koja je snimila ukupno 27 filmova (posljednji 'Pariški kaligrami' prikazali smo na Subversiveu 2021. godine), a oni demonstriraju fascinantan raspon od punk poema, preko modernističkih eksperimenata, do adaptacija klasika i etnografskih studija. Njen rad blizak je novom njemačkom filmu, feminizmu, queer pokretu i postkolonijalizmu te uvijek spremno preispituje bilo kakav status quo (iznad svega eurocentrizam), a pritom pribjegava karnevalizaciji, campu i ironiji kao omiljenim sredstvima dekonstrukcije i očuđivanja. Njen filmski jezik sintetizira razne režijske pristupe i filmske škole, no inspiraciju crpi i iz performansa, teatra i likovne umjetnosti (vlastite slikarske radove i hibridne objekte često koristi kao elemente scenografije i kostimografije), kao i naratologije i ikonologije. Ottinger od šezdesetih nadalje pionirski inaugurira queer estetiku i mnoge današnje radikalne kritičke umjetničke prakse, obračunava se s kulturalnom mizoginijom te inzistira na artificijelnosti i ekstremnoj groteski.

Kako piše kustosica programa 'Cosmos Ottinger' Leonida Kovač u svojoj kultnoj 'Berlinskoj trilogiji' (koju ćemo prikazati u dvorani Gorgona), Ottinger 'maestralno iscrtava historijske transverzale koje povezuju kršćanstvo, kolonijalizam i fašizam te inzistira na vidljivosti učinaka kapitalizmu imanentnih konzumerizma i spektakla u genezi totalitarizma'. No usprkos ozbiljnosti ovog pothvata, ne zaboravlja pritom biti neukrotivo stilski zaigrana i prodorno duhovita, jer kada gledamo njene filmove, imamo osjećaj da se prije svega jako dobro zabavlja - kao prava posvećena ikonoklastica s užitkom denuncira patrijarhalno nasilje, heteronormativnost, monotonost i nemaštovitost tehnokratsko-kapitalističke uravnilovke, uspostavljajući dijalog s raznim erama iz prošlosti i inzistirajući na preobrazbi kao lajtmotivu u svim svojim filmovima. Ottinger je nepobitno subverzivna autorica, a njeni filmovi lišeni su bilo kakvog moraliziranja i didaktičnosti - i to ih čini tako oslobađajućim, beskrajno zabavnim i neodoljivo izazovnim.

Koliko je teško iz godine u godinu donositi relevantan filmski sadržaj?

Donositi relevantan filmski sadržaj nije nimalo teško, no pitanje je gdje ga i kome prikazivati. Publika se najbolje obrazuje u kinu i tim više je porazno to što je Zagreb grad koji već godinama nema adekvatnu kinodvoranu, a stvari se neće promijeniti ni u skorijoj budućnosti. Filmska umjetnost danas je življa nego ikada - imamo čitav niz autora i autorica koji inventivno pristupaju svojim temama i subjektima vješto spajajući umjetničke pobude i društvenu osviještenost. Također, u filmološkim krugovima na djelu su itekako poželjno i dobrodošlo osvježavanje, politizacija i dekolonizacija filmskog kanona te njegovo obogaćivanje djelima autora i autorica koji su dosad bili zapostavljeni i zanemarivani. No moramo biti svjesni toga da je doseg filmova danas, u nepreglednom moru sadržaja koji se svakodnevno bore za našu pažnju, mnogo manji nego što je bio nekoć. Nameće se pasivna konzumacija uz brzinsko i površno gledanje na raznim individualiziranim platformama. U takvom kontekstu filmski festivali bi trebali biti mjesta stvaranja novih društvenih zajednica i novih susreta u kojima značenja nisu fiksirana, već konstantno bivaju preoblikovana u razgovorima između umjetnika i umjetničkog djela, između umjetničkog djela i publike te u konačnici između različitih publika. Moja je nada da je Subversive Film Festival postao takvo mjesto - prostor u koji su podjednako dobrodošli filmofili i oni koji će to tek postati - koje gaji otvorenost prema svim mogućim, uzbudljivim i neisključivim definicijama i odgovorima na vječno pitanje koje je još davno postavio André Bazin - Što je film?

Koja je tema ovogodišnjeg Subversive Foruma?

Ovogodišnja tema je 'Živjeti bez kapitalizma' jer ako želimo zaustaviti prijeteću ekološku krizu i sačuvati svijet u kojemu će život i dalje biti moguć za sve, naši načini življenja naprosto moraju nadići kapitalizam. U svjetlu alarmantnog zaokreta udesno i neofašističkih manifestacija kojima svjedočimo diljem Europe i šire ljevica se možda čini slaba i poražena, no ona je neophodna za taj zadatak, kao što pokazuju okupljeni predavači, filmaši i aktivisti koji podastiru svoje analize trenutnog stanja te vizije emancipirane budućnosti i politika. Slijepo inzistiranje na kapitalizmu inherentnom imperativu rasta, uz kriminalizaciju solidarnosti i odbacivanje ikakvih socijalnih jamstava, vodi u ništavilo i destrukciju, a kao nusprodukt javlja se beskrajna proliferacija podjela i isključivanja. U današnjem svijetu sinkronizirani smo tehnologijom, no i dalje razjedinjeni izostankom zajedničkog narativa. Svi kao da smo pomalo ostali bez antikapitalističke imaginacije, ma koliko na njoj inzistirali. No ne smijemo zaboraviti da su nam alternative uvijek dostupne i ono što nam se danas čini sasvim očitim već se sutra može ispostaviti pogrešnim. Kooperacija i solidarnost s drugima i prirodom jedini su način da preživimo i rastemo - i kako piše Sloterdijk - ko-imuniziramo se.