Kada je prije kojih dvije godine HBO objavio natječaj za pilot serije koja bi se snimala u regiji 'Adria' (bivša Jugoslavija), gotovo da i nije bilo osobe koja se na ovim prostorima bavi pisanjem, filmom i televizijom koja nije poslala ili barem poželjela poslati svoj scenarij. Kako i ne bi? Američki kabelski gigant, koji se proslavio produkcijom najboljih TV serija u zadnjih nekoliko desetljeća ('Obitelj Soporano', 'Žica', 'Dva metra pod zemljom', 'Igra prijestolja') san je svakog scenarista ili scenarističkog aspiranta koji ima makar i pola ideje za seriju. Kada je pak, nekoliko mjeseci nakon raspisivanja natječaja, HBO objavio kakva će se serija snimati na našem području, moram priznati da sam bila malo razočarana. HBO, naime, u slučaju serije za našu regiju nije išao ni na što naročito novo, drugačije, razigranije niti, sačuvaj bože, veselije. Odlučili su se za mračnu trilersku priču, sasvim nalik onima kakve su snimane i u drugim europskim regijama u kojima je HBO poduzimao ovakve projekte.

Moje je razočaranje, dakako, bilo iracionalno. Normalno da jedna takva kuća kao što je HBO neće za svoj prvi projekt na ovome području odabrati nešto što bi na bilo koji način moglo biti riskantno, nego će igrati na oprobani recept, gotovo na sigurno. Zato smo i koju godinu nakon raspisivanja natječaja dobili 'Uspjeh', priču o nesretnom slučajnom susretu bankovne službenice, nezaposlenog mladog oca, razočaranog arhitekta upletenog u izgradnju mutnih projekata te drčne srednjoškolke koja hoda sa sinom moćnog lokalnog dilera. Četvorka koja se susreće na novozagrebačkoj zelenoj površini, gdje dilerov sin zlostavlja srednjoškolku, a preostala trojka to nekako pokušava spriječiti - nakon tog se susreta nađe u zapletu s mnogo gorim i opasnijim igračima, a i otkriva se i da među njima postoje neke pozadinske veze, što cijeloj trilerskoj priči pomalo daje i klaustrofobičan filing male sredine, ma koliko ona bila upakirana u svjetla velegrada.

I sad, iako je 'Uspjeh' pomalo formulaičan, iako se u njemu očito igralo na tipizirane likove kakvi super funkcioniraju u trileru koji bi u svojoj egidi nosio fraze tipa 'priča kroz koju odjekuje naša svakodnevica' i iako je jasno da se igralo na prepoznatljivost motiva priča o nerazriješenom ubojstvu zbog kojeg na površinu izranjaju i zli tajkuni i lokalni dileri i pijani očevi koji zlostavljaju kćeri i financijska bijeda mlade obitelji s bolesnim sinom - 'Uspjeh' je zapravo ispao super.

Prije svega tu, čini mi se, treba zahvaliti Danisu Tanoviću, bosanskohercegovačkom redatelju koji je široj publici poznat po tome što je osvojio Oscara za svoj film 'Ničija zemlja', a kojeg je HBO odabrao kao redatelja ovoga projekta. On je ovu priču, unatoč njezinim manama - rupama u priči, tipiziranosti i povremenim nevjerljivostima - izrežirao tako da vas odmah u prvoj epizodi zgrabi za vrat. Taj je intenzitet zadržao i poslije pa ćete, čisto zbog atmosfere koju je postigao, napetosti koju je znao dobrano nabildati, ritmu koji mu ide ništa manje nego sjajno - izdahnuti tek šest epizoda poslije, kada serija dođe do kraja i raspleta.

Dobrim su dijelom tu zaslužni i glumci, koji su ovdje itekako pokazali da oni prastari i sad već dosadni, napamet izgovoreni prigovori o tome da 'hrvatska škola glume' ne funkcionira u suvremenom filmskom i televizijskom okružju - uopće ne stoje. Svi su redom dobri, a predvode ih izvrsni Uliks Fehmiu u ulozi razočaranog i idealistički probuđenog arhitekta Harisa, glumačko-povratnički Toni Gojanović kao mladi otac, Iva Mihalić kao bankovna službenica i prva žrtva kriminalno-tajkunske zloće u seriji te mlada Tara Thaller kao oštra i u mladoj dobi strahovito okorjela, zlostavljana, ali i hrabra srednjoškolka.

Njihove izvedbe, Tanovićeva izvrsna režija, divna fotografija Erola Zubčevića i napetost koja postoji u samoj priči ovu su seriju pretvorile u nešto zbilja dobro, nešto što će sigurno zaokupiti gledatelje i nešto što će HBO-u zacijelo donijeti uspjeh u ovoj regiji, možda čak i franšizu za neke druge. Sama činjenica da je riječ o tipiziranom sadržaju (triler koji se mogao dogoditi bilo gdje), prepoznatljivim, pomalo klišeiziranim likovima (neposlušna inspektorica, razočarani idealist upleten u mutne poslove, zli tajkun, lokalni diler, obični ljudi iz kvarta...) i ambijentu suvremenog Zagreba (Siget, Utrine, Zapruđe, Radnička, Strojarska i slično) koji zapravo može biti bilo koji grad na svijetu - zacijelo pomaže tom efektu, ali ga samo to ne bi pretvorilo u hit seriju. Ovo ima potencijal postati hit-serijom zato što je odlično snimljeno, sjajno odglumljeno, perfektno izrežirano i zbilja će vas zgrabiti za gušu te vas natjerati da poželite svih šest epizoda izbindžati do jutra.

No serija ima i svoje mane, od kojih je najzamjetnija ona povezana s njezinim naslovom. Serija se, naime, zove 'Uspjeh' i, osim na nekoj simboličnoj razini, po samoj priči i sadržaju nije sasvim jasno zašto. Postoji u njoj jedan moment - u pet od šest epizoda Toni Gojanović se pojavljuje kao neka vrsta motivacijskog govornika koji u nekoj neodređenoj budućnosti, nakon odvijanja cijele priče iz serije, pred crvenom zavjesom i nevidljivom publikom govori o tajnama uspjeha. Gledatelje se time navlači na neki epilog cijele priče, e da bi se u petoj epizodi - neću sada reći kako jer bi to bio golemi spoiler - pokazalo da takvog epiloga nema. Uloga motivacijskog govornika u tom trenutku postaje uloga nepouzdanog pripovjedača i cijeli taj motiv postaje potpuno besmislen, odnosno, nije uopće jasno čemu je bio potreban. Niti je 'budući' Toni Gojanović otkrio tajnu svojeg uspjeha niti je išta dodatno objasnio o priči niti se s tim manevrom postiglo bilo što dodatno - serija bi sasvim normalno funkcioniralo da tog govorništva nije ni bilo, pa sve skupa djeluje kao scenaristička pogreška, rukavac koji nema svoj logičan ni smislen cilj.

Drugi je problem taj što priča o slučajnom susretu četvoro nesretnika u novozagrebačkom parku, koja počinje jako i efektno, s vremenom sve više pokazuje svoje tanke strane. Istina, Tanović i HBO-ova produkcija to uspijevaju zamagliti dobrom režijom i bacanjem velike količine produkcijskih novaca na problem, ali te slabosti priče ipak uspijevaju povremeno izroniti na površinu. U priči je, naime, jednostavno previše slučajnosti, previše zbrzanih odnosa koji od dobar-dan-imate-li-kišobran postaju duboka prijateljstva i ljubavi za dvanaest i pol sekundi, a da tome nije dana neka suvislija (pa makar i kratka) ekspozicija, a i sam rasplet zapravo počiva na nekoj vrsti nesporazuma između inspektorice i nesretnika, gdje svatko ima svoju (pogrešnu) ideju o tome koliko je blizu otkrivanja istine i nemilom događaju. U svoj toj zbrzanosti 'stradavaju', odnosno usput bivaju ispušteni neki likovi koji se na prvo pojavljivanje čine vrlo upečatljivima i zanimljivima, kao što je, primjerice moćni dilerski boss Danilo kojeg tumači Goran Navojec. I to je šteta.

No unatoč svim tim manama, serija funkcionira, funkcionira odlično i bez ikakve je zadrške totalni gušt za gledanje. HBO je dobio svoj regionalni hit koji će se sigurno od sada pa nadalje navoditi kao primjer da i kod nas postoji dovoljno ideja, talenta i volje za snimanje serija kakve mogu stati uz bok najvišoj televizijskoj produkciji. Dobro je to, jer možda to i domaće televizijske igrače potakne na snimanje ambicioznijih, novih projekata, a dobro je i zato što možda i samom HBO-u pokaže da od ove regije ne treba odustati te da sljedeći put mogu pokušati i s nečim drugačijim.