Riječ je o dobitnicima nagrade Goran za mlade pjesnike – Zajec je nagradu dobio 1995., a Vidaić 2011.

Zbirka 'Katolička krivnja' novi je Zajecov pjesnički rukopis najavljen kao duboko intimno poetsko svjedočanstvo pisano nenametljivim, 'čistim' stilom, u kojemu autor izglobljenom naracijom odašilje semantičke i emocionalne signale koje prepoznajemo kao vlastite.

U razgovoru s pjesnikom Markom Pogačarom u klubu 'Botaničar' Zajec je istaknuo kako uopće nije imao namjeru napisati zbirku poezije: ta je knjiga nastala slučajno, nakon što je počeo otvarati neke teme i prisjećati se stvari koje nije znao na koji drugi način pretvoriti u neku vrstu rukopisa.

'I u dramama i u romanima uvijek uspijevam pronaći rascjep između onoga tko sam ja, a tko moji likovi. Tu mi se čini da je taj rascjep jako malen. To je jedna vrlo osobna knjiga, možda najosobnija koju sam napisao', rekao je.

Katolička krivnja iz naslova isključivo je njegova 'krivnja' koja proizlazi iz njegovih osobnih uspomena, koje slaže u neku vrstu mozaika kojim pokušava rekonstruirati i pritom se osvrnuti na neke stvari koje su mu bile bitne i koje su ga obilježile, objasnio je.

'Jedna od tih stvari sasvim je sigurno i vjera i moj odnos prema njoj, ali i kraj socijalizma koncem 80-ih godina prošloga stoljeća, kada su se svi amblemi socijalizma počeli urušavati i doveli me u neki zrakoprazan prostor. Ta je knjiga na neki način spoj svih tih mehanizama prezentiran kroz neku vrstu vrlo intimnih zapisa', dodao je autor.

Zajec u zbirci pjesmama daje snažan konceptualni okvir koji položaj pojedinačne pjesme podređuje cjelini djela: svaka pjesma počinje činom promatranja, subjektivnim kadrom, doslovno riječju 'promatra'.

'Jako se pouzdajem u strukturu, ona je moj najveći prijatelj. Pitanje strukture i način kako sam odlučio strukturirati knjigu omogućio mi je odmak od onoga što sam ja sam, a poezija mi je omogućila dodatnu slobodu ulaska u izrazito privatno. Ni s jednom knjigom dosad nisam osjećao takvu blizinu kao s ovom', rekao je.

U knjizi su izrazito gusto posijani najrazličitiji toposi vezani uz kolektivno pamćenje Jugoslavije. Autor je objasnio da su ga na pisanje najprije potaknule 'neke stvarne stvari', a zatim je počeo 'širiti krakove' prema nekim amblematskim događajima, simbolima ili slikama koji su dio kolektivnog sjećanja cijele generacije.

'Mislim da je ta zbirka isprepletanje tih nekakvih slika iz kolektivnog sjećanja i onoga što je doslovno neko moje sjećanje na djetinjstvo, koje je sasvim sigurno u nekim slučajevima i lažno', rekao je.

Tomislav Zajec (1972.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i apsolvirao filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima. Napisao je još tri zbirke poezije, 'Natanijelov dnevnik' (1996.), 'Sjever – zlatni šut' (1996.), 'Rupa njegova imena' (2000.), romane 'Soba za razbijanje' (1998.), 'Ulaz u crnu kutiju' (2001.), 'Ljudožderi' (2005.) i 'Lunapark' (2009.), te knjigu drama 'Odlasci' (2013.).

Peterostruki je dobitnik nagrade za dramsko djelo Marin Držić za djela, 'Atentatori', 'Dorothy Gale', 'Spašeni', 'Ono što nedostaje' i 'Trebalo bi prošetati psa', dramu praizvedenu u zagrebačkome HNK, a po kojoj je snimljen i film u režiji Filipa Peruzovića i produkciji Hrvatske radiotelevizije. Dramski tekstovi prevedeni su mu na engleski, španjolski, mađarski, poljski, slovenski i ruski jezik. Piše i za djecu i mlade.

Ispovjedno odmjeravanje snaga sa svijetom

Martina Vidaić (1986.) diplomirala je kroatistiku na Sveučilištu u Zadru. Dobila je 2011. nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis zbirke koja je krajem te godine izdana pod naslovom 'Era gmazova'.

Sudjelovala je na nekoliko regionalnih međunarodnih festivala, a neke pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika. Pjesme su joj također uvrštene u antologiju mlađeg pjesništva 'Hrvatska mlada lirika 2014.', te objavljivane u književnim časopisima.

Njezina zbirka 'Tamni čovjek Birger' najavljena je kao dostojni lirski nasljednik njezina prvijenca, koji razvija i nadopisuje ranije zacrtane poetičke strategije i tematsko-motivske matrice: njezina tiha, konfesionalna lirika koja mjestimice prerasta u zaglušujući egzistencijalni vrisak razapeta je između minuciozne egzegeze protagonistice i njezina – počesto ponešto rezigniranog i bezvoljnog – odmjeravanja snaga sa svijetom.

Autorica je istaknula kako u dvjema knjigama ima bitno drugačiji pristup: prva je knjiga bila neka vrsta sinteze odrastanja i života u jednoj određenoj sredini, 'imala je gotovo pa epski zamah u kojemu sam pokušala opisati taj svijet svojega odrastanja'.

'U njoj je bila više stvar dojma koji je vanjski svijet ostavljao na mene, a manje mojeg unutarnjeg svijeta. U novoj zbirci polazim od unutarnjeg svijeta, a onda nekako svoje osjećaje i raspoloženja, manje ili veće traume projiciram na vanjski svijet i on onda odražava te tamne emocije', objasnila je.

Naslov je 'polucitat', a odnosi se na traženje pravog kanala za izražavanje unutarnjih stanja. Preuzela ga je od jednog muškarca s autizmom čiji je slučaj bio vrlo zanimljiv jer nije govorio do odrasle dobi, a kad su mu kupili računalo, nije samo počeo komunicirati, nego je napisao i nekoliko zbirki poezije.

'To je metafora koja ima puno značenja, a u sebi sažima spektar tamnih emocija koje se protežu kroz cijelu knjigu. Zanimala me razlika između onoga što je u nama i onoga što uspijevamo izraziti, i to je ono čime se između ostaloga bavim u knjizi', rekla je Vidaić.

Metaforički je i naslov prvog poglavlja 'Sjećaš li se Mary Bell?'. 'Mary Bell je stvarna osoba koja je s 11 godina ubila jednoga dječaka; kasnije se pokazalo da je i sama bila istraumatizirana, imala je složenu prošlost. Ciklus pjesama objedinjenih tim poglavljem bavi se manjim i većim traumama iz prošlosti', objasnila je.

Ovogodišnje 54. Goranovo proljeće održat će se u Zagrebu i Splitu od 18. do 20. ožujka, a ugostit će petnaestak stranih gostiju te tridesetak domaćih pjesnika. Svečano zatvaranje bit će se u lipnju u Lukovdolu.