Sa spisateljicom, prevoditeljicom i autoricom brojnih knjiga koje se bave hrvatskom, srpskom i bosanskom književnošću razgovarali smo o iskustvima s Londonskog sajma knjiga.

Vi ste među rijetkim osobama na iznimno velikom engleskom govornom području koje se bave hrvatskom književnošću. Što vas je navelo na to? Kada i kako ste prvi put došli u kontakt s hrvatskom književnošću?

Prvi kontakt moje obitelji s Hrvatskom ostvaren je putem moje majke koja je 1952. upoznala Miru Rotter, nastavnicu engleskog iz Zagreba. Mira je moju majku pozvala u Zagreb, a 1955. čitava naša obitelj provela je nezaboravne praznike u Lumbardi na Korčuli. Kasnije smo redovno ljetovali u Dalmaciji. Studirala sam francuski i ruski na Sveučilištu u Cambridgeu te sam se, nakon posjeta Jugoslaviji, počela zanimati za jugoslavenske jezike i književnosti. Nakon diplome, radi dodatnog usavršavanja, provela sam godinu u Beogradu, poslije čega sam magistrirala na Sveučilištu u Londonu. Godine 1971. postala sam predavačica srpsko-hrvatskog jezika i književnosti na Katedri slavenskih i istočnoeuropskih studija na Sveučilištu u Londonu. Počela sam prevoditi za vrijeme boravka u Beogradu i nastavila sam sve do danas.

Može li Londonski sajam knjiga povećati vidljivost hrvatske književnosti u Velikoj Britaniji i svijetu?

Londonski sajam knjiga je ogroman, poput samoga Londona. To je važan događaj u kulturnom životu glavnoga grada i sudjelovanje Hrvatske na sajmu zasigurno će koristiti vidljivosti hrvatske književnosti u Europi i svijetu.

Što je, po vašem mišljenju, odlika suvremene hrvatske književnosti posljednjih godina? Može li se ona promatrati u nekom širem, europskom i svjetskom kontekstu?

Otkako sam prestala predavati na Sveučilištu u Londonu, bavila sam se raznim drugim poslovima i nisam sustavno pratila razvoj hrvatske književnosti. No moje dugogodišnje iskustvo je takvo da su hrvatski pisci u potpunosti svjesni kulturnih i književnih struja koje ih okružuju u Europi i svijetu te da su njihova djela odraz globalnog konteksta u kojem svi živimo: dio su te cjeline čak i kada njihove knjige nisu poznate izvan njihovog govornog područja.

Što za hrvatskog pisca znači prijevod njegovog djela na engleski jezik? Može li prijevodna literatura 'konkurirati' domaćoj na engleskom govornom području?

Imajući na umu velik broj engleskih govornika širom svijeta, nema sumnje da je svakome piscu od koristi biti dostupan na engleskom jeziku – to znači da njihova djela može čitati mnoštvo čitatelja u mnogo različitih zemalja, uključujući kulture u kojima je čitanje prijevoda normalna stvar. Što se ostavljanja dojma na engleskom govornom području tiče, moram reći da količina knjiga koje se svakodnevno napišu ili prevedu na engleski jezik doista otežava većini tih djela da dobiju priznanje kakvo zaslužuju. A činjenica da toliko autora piše na engleskom dodatno otežava prijevodima da se probiju – većina čitatelja jednostavno nikada ne razvije naviku čitanja prijevodne književnosti. Međutim vjerujem da se to mijenja: sve više stranih filmova zauzima istaknuto mjesto i sve više ljudi putuje te smatram da raste zanimanje za druge kulture i povijest. Da su nam dostupne statistike o broju objavljenih i prodanih prijevoda, sigurna sam da bi nam mogle otkriti ohrabrujuće stanje, za razliku od onoga koje je vladalo kada sam aktivno pokušavala plasirati prijevodnu literaturu.

Kad vas kolege zamole da im preporučite nekog autora ili, konkretno, već prevedenu knjigu putem koje će se upoznati s hrvatskom književnošću, koji bi to autor ili knjiga bili? Tko su, po vašem mišljenju, tri hrvatska klasika koji bi mogli ući u svjetsku lektiru?

Ovisi o tome tko bi me pitao: velika sam obožavateljica Gundulića i Držića i voljela bih da se čitaju. Volim i suvremene spisateljice poput Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i Daše Drndić. Smatram da bi među tri klasika trebalo uključiti Gundulića i Krležu. Osobno sam sklona Jergoviću i, naravno, moj svevremenski junak je Ivo Andrić, ako bi se računao.