Na prvi pogled, o putopisnim serijalima Gorana Milića nema se bogznašto novo napisati. Otkad se prestao baviti informativnim i političkim programom, lik leta po svijetu i snima osobno intonirane putopise u kojima demonstrira svoju ugodnu narav, poznavanje stranih jezika, ljubav prema širokom, bijelom svijetu i pitanjima tipa: 'Pošto ovdje grincajg?' i 'Kol'ka vam je plaća?' Pritom je ludo simpatičan, smiren i čini se da mu sve te putešestvije, unatoč godinama, uopće teško ne padaju. Čak se i u serijalu 'What's up America', kad ga doktorica zbog pandemije i popratnih dijagnoza nije pustila na put pa je poslao ekipu, a on skajpao i zumao sa sugovornicima - čisto pristojno snašao.

I sad, ima ljudi kojima je takav Milić dojadio pa svako malo zakukaju da zašto stalno ima tu foru da po inozemstvu traži 'našeg čovjeka' i onda ga ispituje kako mu je u pečalbi ili koja je generacija rođena u tuđini, ili pak - naravno - kolika mu je plaća. Čak i ja sam znala koji put padat u nesvijest od kolutanja očima nad tim forama. No kako je Milić u suštini neodoljivo simpatičan, a i mi, 'nemladi' gledatelji nakon toliko ga godina već smatramo članom obitelji zato što nam je u dnevnom boravku boravio više od nekih članova stvarnih obitelji - te su fore s vremenom postale Milićeve signature fore, njegovi su putopisi i dalje izuzetno gledljivi. Čak su i gledljiviji od većine novih, 'modernih' putopisa mlađih autora, gdje se vječito izmišljaju neki kerefeci tipa biciklom po Provansi, motorom po Moslavini i, štajaznam, klizaljkama po Šalati.

Ono što je, međutim, vidljivo u serijalima 'What's up...' - i onom s Amerikom, pa i sada ovom s Parizom, Londonom i Berlinom - jest to da se Milić, unatoč tome što je zadržao svoju klasiku, i pomladio. Vidi se, naime, da s njim radi mlađa ekipa pa je serijal dinamičniji, izgleda spontanije i ležernije, sugovornici su mu mlađi ili više u dodiru sa suvremenim trendovima, događajima i fenomenima. I cijeli koncept 'What's up...' lagano je remiksirani koncept klasičnog putopisa jer se toliko ne fokusira na 'evo gdje u Gornjem Donjem možete fino jest i pogledat izložbu', nego se bavi životom u suvremenom trenutku, novim okolnostima i fenomenima.

Bilo je u ovom serijalu i trenutaka koji su se fokusirali na prošlost - kao što je to bilo u jednoj od prvih epizoda, kada je Milić posjetio srednju školu u Francuskoj koju je nekad i sam pohađao, ali tko bi normalan propustio tu priliku? U svemu ostalom itekako se vidi da se Milić baš bavi kako ljudi žive u gradovima koje je posjetio baš sada i da nam je htio približiti kako razmišljaju, čime se bave, oko čega polemiziraju i slično.

Evo, recimo, u sinoćnjoj epizodi, drugoj berlinskoj, između ostalog se posvetio politici i ideologiji, ali to uopće nije bila gnjavaža, nego vrlo zgodni štikleci o nekoliko parlamentaraca, sindikalaca, policajaca, direktoru Muzeja holokausta i direktorici Berlinalea. Kroz razgovore s mladom parlamentarkom hrvatskog porijekla, koja je predstavnice stranke Zelenih i Bjelovarcem-socijaldemokratom pokazao nam je da nekadašnje cementirane pretpostavke o ideologiji hrvatske dijaspore više baš i ne stoje. U razgovorima s predstavnikom jedne konzervativne stranke i sindikata policajaca načeo temu o ljudskim pravima, pravima manjina i ideološki neprihvatljivim ponašanjima, po kojima dalo nazrijeti koliko je kultura zaštite ljudskih prava u Njemačkoj mnogo naprednija nego drugdje u svijetu, čak i kad je riječ o konzervativnim političarima i o represivnom aparatu.

Tko je volio Milića nekad, voljet će ga i sada jer sve je to i dalje vrlo prepoznatljivo milićevski, ali ta 'booster doza' fokusiranja na novo, aktualno, suvremeni trenutak i dinamične europske metropole definitivno ga je pomladila i možda čak približila nekome tko ga se ne sjeća kao voditelja Dnevnika.