Kad se spomenu domaći filmovi i serije, većina domaćih gledatelja počne prigovarati. Kao, sve je to glupo, jeftino, puno preglumljivanja, karikiranja i ostalih gluposti. Nije da ti prigovori nemaju baš nikakvog uporišta u stvarnosti, ali kad god bih razgovarala s onima koji su glasno tvrdili da je situacija takva, ispalo bi da su zadnju domaću seriju ili film gledali tamo negdje 1995.

Iako je to i dalje pomalo na kapaljku (pogotovo u odnosu na, recimo, broj serija koje se izbacuju u Srbiji), hrvatska se scena u zadnjih desetak godina ipak može pohvaliti sasvim solidnim do odličnim serijama. Od 'Crno-bijelog svijeta', preko 'Počivali u miru', 'Mamutice', 'Uspjeha' i 'Novina' pa sve do 'Područja bez signala' i 'Dnevnika velikog Perice', nakupilo se tu dosta serija na koje ne samo da se ne mogu primijeniti tipični hrvatski prigovori, nego su fakat dobre.

Sinoć na prvom programu HTV-a prikazana prva epizoda serije 'Šutnja' definitivno najavljuje seriju koja nastavlja takvu dobru 'tradiciju', s tim da se - barem po prvoj epizodi - čini da je letvica ovaj put podignuta barem za jedan, ako ne i više koraka. U gore navedenim serijama, naime, koliko god ih gledatelj volio, bio sklon njihovu tonu, stilu, glumcima ili sadržaju - sitničavo i ponekad malo zlobno kritičarsko oko moglo je pronaći zamjerke. U 'Novinama' su likovi (paradoksalno, ali doista dramski naporno) previše pričali kao novinari, u 'Području bez signala' bilo je trenutaka neuredne i nepregledne režije zbog koje bi se gledatelj povremeno gubio, u 'Uspjehu' su postojale neke rupe u priči, 'Crno-bijeli svijet' ponekad je malo previše imao ton kao da je 'Tko pjeva zlo ne misli', a 'Dnevnik velikog Perice' premalo i tako dalje. Sitničavo oko televizijskog kritičara, međutim, u sinoćnjoj epizodi teško bi pronašao bilo kakvu ozbiljniju manu.

Na stranu sad visoko 'izglancanu' produkciju. To su domaći televizionari već odavno apsolvirali. Sve izgleda fantastično, uvjerljivo, 'ispeglano', dronovi lete ko blesavi (iako ne onako intenzivno kao u 'Novinama') i nema onog glupog filinga kao u nekim jeftinijim serijama, gdje čovjek ima dojam da se vremeplovom vratio na početak devedesetih pa gleda seriju na VHS-u. No 'Šutnja' već na početku, prekrasnim snimkama Slavonije i popratnom arijom, a zatim i potresnim prikazom mentalno oboljelog čovjeka koji pronalazi ubijenu djevojku, pokazuje jedan novi stupanj zrelosti, kojim se sve te nove vizualne i tehničke mogućnosti koriste za postizanje boljeg emotivnog efekta.

Stvari s protokom epizode postaju sve bolje. Posebno mi se svidjelo portretiranje jednog od glavnih likova, novinara Stribora Kralja (uvijek, pa i ovdje fantastičan Goran Bogdan), kojeg upoznajemo i kroz privatne detalje i kroz poslovnu situaciju i kroz temperament. Odlično je prikazan i policijski inspektor Vladimir Kovač (Darko Milas), čovjek podijeljen između osobnih senzibiliteta i situacije te krutosti i politiziranosti policijskog sustava. Dobro je izveden i kontrast između bjelosvjetskog sjaja tranzicijskog velegrada Kijeva i mračne pozadine međunarodnog traffickinga mladim djevojkama, koji vam čak i bez istinski užasnih prizora ubijenih djevojaka u Osijeku - utjerava jezu u kosti.

Ekipa koja je radila seriju - od scenarista Marjana Alčevskog, preko redatelja Dalibora Matanića pa sve do produkcijskog tima Drugog plana definitivno je pokazala raskošan talent, ali ovakve pojave u domaćem TV eteru pokazuju da se sada i kod nas napokon ulaže u ovakve, visokoprofilne TV sadržaje. Ako sve ostane na razini prve epizode - svaka čast. A i kapaljke bi bilo dosta - hoćemo još ovakvih serija.