Čim negdje, uz neki film, seriju, crtić ili drugi medijski 'sadržaj' vidim ime Danny McBride, znam da ne bu dobro. Pritom, naravno, mislim da će biti izvrsno. Ovaj glumac, redatelj, producent i pisac - drugim riječima, kompletan televizijski i filmski autor - uvijek ravno glavom i rogovima ide na najčvršće zidine gledateljskih vrijednosti i civilizacijskih vrijednosti: na pristojnost, dopadljivost, dobar ukus i svetinje. U svim njegovim i polunjegovim TV serijama možete biti sigurni da će vas dočekati likovi čije su poimanje morala i ljudskosti vrlo fakultativni, gdje se ljepota, dobar ukus i pristojnost razvaljuju bejzbol palicom kao bespotrebne laži (iako likovi jedni druge neprekidno nazivaju ružnima, smrdljivima, debelima i odurnima, kao da imaju nekakve standarde), a vrlo se slično postupa i sa svetinjama ili vrijednostima koje su u društvu postavljene kao neupitne.

Kada se 2019. na HBO-u pojavila prva sezona serije 'Obitelj pravednika' sve je to podignuto na jednu novu razinu. Razaranje pristojnosti, dobrog ukusa i svetinja postalo je još žešće - serija je pričala priču o obitelji slavnih kršćanskih propovjednika s juga Sjedinjenih Država, a ti su propovjednici krali, lagali, varali i međusobno se mrzili dok su psovke, seksualni nestašluci, droga i razvrat letjeli uokolo ko rojevi komaraca. Serija se od dotadašnjih McBrideovih razlikovala i po tome što je bila značajno smješnija. I druge su bile smiješne, ali ova je bila 'ha-ha-pala-sam-sa-stolca' smiješna.

Tri godine nakon prve sezone - dulja pauza vjerojatno je uzrokovana pandemijom - na HBO-u se pojavila druga sezona, i tu je sve uzletjelo na još višu razinu. Višu razinu ludosti, višu razinu odvratnosti i MNOGO višu razinu duhovitosti. Gotovo sve što se vidi i čuje u kadru izvrsna je šala, dosjetka ili otrovan komentar na račun velikih američkih evangeličkih kršćana, velikih američkih evengaličkih kršćanskih organizacija i propovjednika te njihovih stvarnih prioriteta i vrijednosti, toliko udaljenih od onoga što se službeno smatra svetim i kršćanskim da bi se nad njima od stida zacrvenjela štokoja poštena mafijaška obitelj.

Sve je tu smiješno - od modnog izričaja Gemstoneovih i njihove pastve, preko cross fit mačizma njihova podmlatka, pa sve do brutalnog nasilja i kvazinasilja nemoćnih sredovječnih muškaraca koji žele preuzeti crkvu od patrijarha. Isus je tu samo sporedni lik - njega jedva da se spominje uz toliku količinu veličanja vođa megakulta.

A vođe... Vođe su ovdje točno onakvi kakvima ih poznajemo iz prve sezone. Patrijarh Eli (John Goodman) i dalje je smiren, ali neprikosnoveni alfa, s tim da sada doznajemo štošta i o njegovoj nasilnoj prošlosti. Njegov najstariji sin Jesse (Danny McBride) i dalje je otužni pijetlić bez previše mozga, ali s puno eksplozivnih macho ideja koje sve završavaju u mnogo vike ni za što. Kći Judy (Edie Patterson) i dalje je vulgarna, glasna, dominantna neurotičarka koja nema ni najmanje doze samokritičnosti, ali ni suosjećanja prema drugim ljudima, uključujući vlastitu braću i oca, a najmlađi Kelvin (Adam DeVine) komični je predvodnik crossfit kulta Muscle Men kojemu sam nije dorastao ni fizički ni duhovno.

Priča je pomalo 'kumovska', ali se od Coppoline sage razlikuje po tome što je debilnija i smješnija na najbolji mogući način, sa svim glupostima koje možete zamisliti, od kaskaderskih 'nindža motorista' do Babyja Billyja (Walton Goggins), koji prodaje univerzalni lijek protiv svega (uključujući COVID-a) i njegove mlade, trudne supruge koja je rođena tako da je majci ispala u zahod, a i ona će majčinim stopama. Osim 'kumovske' tu je i jedna završna referenca na Kubrickov 'Shining' sa supersmiješnim Ericom Andreom kao teksaškom pandanu Gemstoneovih, ali to ću vam prepustiti da otkrijete sami.

'Obitelj pravednika' nije nalik ničemu što možete pronaći u drugim humorističnim serijama i definitivno će ga mnogi smatrati uvredljivim. No upravo zato seriju trebate pogledati.