Džizs, kako me Julie živcirala prvu polovicu filma! Imala sam joj potrebu hračnut posred face i izgovoriti joj par precizno ciljanih uvreda za koje znam da bi je najoštrije povrijedile. 'Prestani, samo PRESTANI!', rekla bih joj. 'Nisi zanimljiva, nisi ni posebna! Samo si neodlučna, neodgovorna i nemaš pojma što radiš. I svi ti tipovi koji padaju na tebe - znaš na što padaju? Na MLADO MESO, a ne na to što si umišljaš da si iskričava i strastvena, a istodobno obavijena velom misterije. Vjeruj mi, oni te smatraju glupom klinkom koje će se lako riješiti kad omaste brk. PRESTANI SE GLUPIRATI! Nisi najgora, nego najgluplja osoba na svijetu'

Jer, vidite, ja jako dobro znam tko je Julie, kakva je i čime je se može najpreciznije uvrijediti i povrijediti. Kako to znam? Pa lijepo. Tako što znam da sam u svojim srednjim i kasnim dvadesetima i ja bila takva. Uzmite koju zemljopisno-kulturnu i ekonomsku odrednicu lijevo ili desno, i vi znate. Svi koji trenutačno imamo negdje između 30 i 50 godina - znamo.

Glavna junakinja norveškog filma 'Najgora osoba na svijetu', koji je ove godine nominiran za najbolji film izvan engleskog govornog područja i za najbolji izvorni scenarij ne zna što bi sa sobom ni sa svojim životom, ali sama sebi govori da je njezina neodlučnost posljedica potrebe da život posveti samo svojoj istinskoj strasti. Problem je jedino što nema blage veze što je njezina istinska strast. Rođena u privilegiranoj sredini bogate zapadne zemlje koja joj omogućuje da bira s nepreglednog švedskog (zapravo norveškog) stola mogućnosti, Julie (Renate Reinsve) prvo napušta studij medicine. Bila je izvrsna studentica, ali nije baš bila previše zainteresirana. Zaključuje da je više zanima ljudski um nego ljudsko tijelo pa se prebacuje na psihologiju. Usput se i spetlja s jednim od svojih zgodnih profesora. Zatim shvaća da je ni psihologija zapravo baš previše ne zanima, nego je to fotografija. U skladu s time mijenja i frajera - ovaj je put to neki model.

Ubrzo potom upoznaje slavnog crtača stripova Aksela (Anders Danielsen Lie), s kojim stupa u ozbiljniju i dugotrajniju vezu usprkos tome što je Aksel petnaest godina stariji od nje. Također, Juliein novi interes je pisanje. Unatoč tome što je sama inzistirala na tome da veza s Akselom bude više od avanture za jednu noć, i u toj se vezi uspijeva ponašati ko kreten. Isfuravajući svoju neodlučnost, besciljnost i sklonost da svoje interese prilagođava frajerima s kojima se petlja kao neovisnost, slobodu i nesputanost, postavlja se superiorno i prema Akselovoj obitelji (bratu i šogorici koji imaju djecu i koju su 'dosadni') i prema Akselu, kojem gotovo s guštom gazi snove o tome da će imati zajedničku djecu. Pritom ni Aksel - barem u tom trenutku svojeg života - nije neki uzorni primjerak osobe koja poštuje ženu s kojom je u vezi, a ni žene općenito, pa Julie opet počne izvoditi bijesne gliste iz rubrike 'ja tražim strast, uzbuđenje i misteriju jer jedino tako život ima smisla' pa i ta veza dolazi kraju...

To, naravno, uopće nije sve i do kraja filma Julie će nas počastiti s još mnogo plodova svoje neodlučnosti, izgubljenosti i kapricioznih odluka koje će pratiti pozerska samouvjerenost u to da za sve to postoji viši razlog i da ona samo pokušava biti ono što jest. I zbog svega toga Julie doista jest najgora osoba na svijetu.

No ono što će postati sve jasnije kasnije u filmu jest da ako je ona, onda smo i mi. A mi - to su svi pripadnici generacije X i milenijalaca sa zapada ili iz zapadu bliskih zemalja. Zbog odrastanja u sredini koja nam je pružala brojne mogućnosti i u kojoj nismo morali već od ranih tinejdžerskih godina zarađivati za život da nam familija ne bi krepala od gladi - svi smo odrasli u dražesne pupoljke narcisa koji misle da je najvažnija stvar na svijetu to da budemo točno ono što u nekom trenutku želimo biti. Ostvarenje vlastitih snova ili barem stremljenje njima jedino su o čemu brinemo, a to što smo pritom, zbog golemog dijapazona mogućnosti i zbog vlastite nezrelosti, sasvim nesposobnii odlučiti nimalo nas ne sprječava da svako malo ostavljamo napola dovršene poslove i odnose. Posljedice? Zašto bismo morali snositi posljedice? Još ćemo se i naljutiti ako ih bude.

Joachim Trier sjajno je, guleći sloj po sloj Juliene 'najgorosti', uspio prevaliti put od 'vidi ove iritantne balavice' do 'jel' da vam je sve ovo jaaaako poznato?'. Uspio je to na osobnoj, ali i na generacijskoj razini, a Renate Reinsve uspjela je u vrlo uvjerljivom prikazu takve osobe, ne nastojeći liku davati nimalo dopadljivosti i ulizivanja gledateljima. Nominacije za Oscara zato su očekivane i opravdane. Jedino je šteta što ih nije dobila i sama Renate jer je svakako zaslužila. No moralo se valjda napraviti mjesta za Nicole Kidman.