Imam jedan problem s Harukijem Murakamijem i filmskim adaptacijama njegovih djela. Nemam problem sa svim njegovim djelima i ekranizacijama - one šašave, magično-realistične su mi super. No kada piše meditativno, očigledno iz osobne i emotivne perspektive, njegov mi odnos prema ženama stvara nelagodu. Jest, sav je senzibilan, intelektualan, progresivan i seksualno pozitivan, ali je na jedan ljigav i neugodan način opsjednut seksom. Uvijek nekako uspijeva mistificirati činjenicu da žene s njegovim muškim likovima komuniciraju kroz seks, a onda još k tome takvu - zapravo bezveznu i svakodnevnu činjenicu pretvara u velebno i božansko iskustvo svojih muških likova, koji zbog toga dobivaju tankoćutne i slojevite kvalitete, dok žena koja ga je seksualno 'probudila' ostaje tek nostalgična uspomena na alat koji je od njega učinio pravog muškarca.

Tako mi je bilo i na početku filma 'Drive My Car', hvaljene adaptacije jedne od priča Harukija Murakamija u režiji Ryusukea Hamaguchija, koja ove godine ne samo da igra u konkurenciji za Oscara za najbolji film koji nije na engleskom jeziku, nego je i u konkurenciji za još tri 'velika' Oscara - za režiju, adaptirani scenarij i najbolji film. Odmah sam, u prvim kadrovima filma, prepoznala tipičnu Murakamijevu opsesiju, koja je dosta često i opsesija svih njegovih muških čitatelja. 'Evo nas golih i u seksualnom zanosu i sad će meni, zato što je seks tako transcendentno fantastičan, moja prekrasna partnerica dati nešto posebno'. U konkretnom slučaju riječ je o bračnom paru, u kojem supruga netom nakon seksa, još na rubu orgazmičke hormonalne oluje, svojem mužu priča neobične i zanimljive priče. Žena je spisateljica - piše scenarije za televizijske drame i iskorištava te priče za njih, no neočekivani twist je u tome što se tih priča drugi dan ne sjeća pa joj ih on mora prepričavati, nerijetko dodajući svoje komentare i prijedloge.

Mislim, ono, dobro da nisam izrigala večeru u ekran. Murakami & Hamaguchi, molim vas, prestanite intelektualizirati i mistificirati svoj seksizam. Em ispada da žena ne može biti kreativna bez seksa sa svojom muškarčinom, em se onda, inferorna sirota, kad njegov ubitačni seksualni magnetizam prestane djelovati na nju, više i ne sjeća svojih izljeva kreativnosti pa se za pomoć mora obratiti izvoru sve svoje kreativne snage - svojem muškarcu. Fakat gadljivo.

A tek KAKAV je to muškarac?! Ajme majko, držte se za gaće da ne padnete u nesvijest od divljenja! Tip je the Umjetnik i the Intelektualac kakvog nema na kugli zemaljskoj. Glumac je i kazališni redatelj koji ima svoju posebnu metodu. Prvo i prvo, fora mu je da kazališne klasike postavlja tako da u njima angažira glumce s različitih jezičnih područja pa onda svaki od njih u predstavi glumi na svojem jeziku, a visoko na zidu iznad njih ispisuju se titlovi na japanskom i engleskom. Jer, ono, to je tako AUTENTIČNO da će se sad svi ubit poslije predstave zato što se toga oni nisu sjetili. Drugo, lik fura foru da se na prvih sto pedeset i osam proba NE GLUMI, nego se SAMO ČITA, po mogućnosti što monotonije i bezizražajnije. Jer tako se, kao, kako sâm jednom kratko i nemušto objašnjava, ufuravaš u tijek i ritam drame. Na početku filma ga nalazimo kako je tako postavio 'U očekivanju Godota'. Poslije mu se život vrti oko sličnog postavljanja 'Ujaka Vanje'.

Usput ima previranja glede života i umjetnosti, a sve te drame još povrh svega sluša snimljene na kasete u svojem ljubljenom autu. Drame je na kasete snimila njegova supruga (ona ista koja postaje kreativna samo kad je on dobro povali), točno onoliko bezizražajno i monotono koliko MAESTRO naređuje jer neće njemu nitko bit izražajan i dinamičan dok ON ne udahne život tekstu.

Sve u svemu, dojam o liku i cijeloj priči u prvih mi je cca sat vremena filma (koji traje tri sata) bio takav da bih ga najradije maznula letvom po glavi. Zajedno s Murakamijem, koji takve tipove smatra užasno dubokim i cool. Joj, da. Zaboravila sam i reć da je njegov ljubljeni auto, njegov prostor slobode i umjetničke meditacije - SAAB. Jer naravno da hipster Yusuke Kafuku (tak se zove glavni lik, a glumi ga Hidetoshi Nishijima) nemre vozit Hondu ili neki drugi japanski auto. To bi bilo tak svakodnevno i glupo, ko da radi u plinari. Nije naš Yusuke takav papak. On samo Šveđane.

No dok su me i Murakami i Hamaguchi isprva strašno iritirali s takvim prikazom umjetnika i intelektualca, stvar se ipak malo promijenila kada su mu, osim mistične snage umjetnosti, na glavu natovarili i nekoliko osobnih tragedija. Prvo smo saznali da Yusuke i njegova žena Oto (ona koja crpi ideje iz njegova penisa) imali kćerkicu koja je prije dvadesetak godina, u dobi od 4 godine, umrla od upale pluća. Zatim smo sanali da Oto kreativnu energiju očito crpi i iz drugih muškaraca, posebice iz mladih, zgodnih glumaca koji glume u njezinim serijama. Na kraju pak Oto jednog dana iznenada umire od izljeva krvi u mozak. Nakon što je ruka Božja, dakle, zgromila nevjernicu, a zapravo i sve žene u njegovu životu, Yusuke dvije godine, pretpostavljamo tuguje (jer u filmu tu nema ništa, samo skok na 'dvije godine poslije'), a onda u njegovu životu počinje tek prava drama i samospoznaja.

Dvije godine nakon suprugine smrti, naime, Yusuke odlazi u Hiroshimu na neki kazališni festival, gdje će po svojoj briljantnoj metodi postaviti 'Ujaka Vanju'. Za predstavu angažira i mladog, popularnog glumca koji je njegovoj pokojnoj supruzi, jelte, pomagao u kreativnosti. To je jedna drama. Druga drama sastoji se u tome da mu festival dodjeljuje vozačicu. Neki drugi redatelj koji je prije radio na festivalu imao je nekakvu nesreću zbog koje je festival morao platiti užasnu odštetu pa sad pušu i na hladno i svaki redatej mora imat profesionalnog vozača koji ga fura uokolo. I tako za volan Yusukeova ljubljenog SAAB-a sjeda žena. Mlada žena koja nema ama baš ništa zajedničkog s Yusukeom, ali ulazi u prostor njegove kreativnosti i autonomije.

E, tu stvari postaju zanimljivije, Murakami i Hamaguchi me prestaju nervirati i odjednom shvaćamo da je bilo i potrebno Yusukea prikazati kao pretencioznog seronju s problematičnim odnosom prema ženama - jer se on mora promijeniti. A promijenit će ga prije svega odnos s Misaki, mladom ženom koja vozi njegov auto, sluša sve njegove kasete s njim te svjedoči njegovu najintimnijem suočavanju s tragedijom gubitka djeteta i žene, koje se također odvija u njegovu autu. Misaki, ispostavit će se, ipak ima nešto zajedničko s Yusukeom - i ona je proživjela traumu gubitka osobe s kojom je imala kompliciran odnos. I ona, kao i - ispostavit će se - Yusuke, sumnja da je sama pridonijela tome što je izgubila tu osobu.

Yusuke i Misaki ostvarit će bliskost bez seksualnog odnosa, čak i bez seksualne napetosti. Jednostavno će se povezati. I taj put zbližavanja dvije osobe na razini koja je općenito ljudska, a nije nužno ni seks ni umjetnost ni nekakva visokoparna 'metoda', najveća je vrijednost ovog filma. Ovog kompliciranog, na momente iritantnog, slojevitog filma koji vam se ni u jednom trenutku neće pokušati ulizivati i svidjeti vam se. Dapače. No potreban je ipak umjetnik s dobrim uvidom u ljudsko stanje da bi napravio skok od onoga kako je situacija prikazana u prvom dijelu filma - do onoga kako on završava. Murakami i Hamaguchi JESU takvi umjetnici. Bravo.