Jednostavna, pravocrtna priča za koju već negdje nakon prvih pola sata filma možete pretpostaviti kako će završiti, suncem okupan sretan kraj, dirljivi glazbeni elementi od kojih ćete se ugodno naježiti, mnogo ljubavi, djevojački snovi, dovoljna količina socijalne osviještenosti da priča bude relevantna i suvremena, a opet ne toliko da bi bila subverzivna... sve je to 'CODA', nezavisni film nominiran za ovogodišnjeg Oscara za najbolji film, a ujedno i film koji je Hollywoodu pokazao kako se vješto rade hollywoodske romantične drame.
Na prvi pogled, 'CODA' je film koji će vas malo s čime iznenaditi. Vrlo pravocrtna, jednostavna priča s minimumom dramskog sukoba, s predvidljivim krajem, dirljivim završetkom, tinejdžerskom neprilagođenosti i sitcomovskim elementima koji od cijele priče čine 'pomaknuti' nezavisni film. No ono što je mene ipak iznenadilo bilo je to što sam se od prve scene, u kojoj mlada Ruby (Emilia Jones) na ribarskom brodiću svojega oca na sav glas pjeva uz Ettu James, pa do kraja filma neprekidno ježila i bila na rubu ganutih suza.
vezane vijesti
'CODA' je, naime, film koji hollywoodsku melodramu izvodi bolje od Hollywooda. Sa svim svojim 'limunadastim' klišejima, predvidljivim raspletom i priči o eksplozivnom talentu koji se skriva na nenadanim mjestima - on kao da ispod površine treperi životom i pričama koje možda nisu u potpunosti ispričane u ovom filmu, ali nam svraćaju pozornost na njih, pojačavajući našu emotivnu reakciju na ono što gledamo.
Film govori o maturantici Ruby koja živi u malom ribarskom gradiću u Massachusetsu i svakoga dana u rano jutro, prije škole, s ocem i starijim bratom isplovljava na ribarskom brodiću koji prehranjuje cijelu obitelj. Ruby tako živi cijeli život. Ona je CODA, što znači child of deaf adults (dijete gluhih odraslih). Jedina je u obitelji koja čuje. Svi su ostali - majka, otac i stariji brat - gluhi i u dobroj mjeri ovise o Ruby. Mora isplovljavati s ocem i bratom jer oni ne čuju radiopozive iz luke, ne čuju upozorenja obalne straže i ne smiju isplovljavati bez barem jednog člana posade koji čuje. A vremena su teška. Zbog sve većih iznosa koje ribarima nameću otkupljivači i davanja koja im nameće država, od ribolova se jedva živi i ovako, a kamoli još uz trošak zapošljavanja dodatnog radnika na brodiću.
Ruby je već sada, a tek je maturantica, iscrpljena od takvog života. Ne samo zbog neispavanosti, ne samo zbog toga što joj se drugi klinci oduvijek rugaju zbog gluhih roditelja i zbog toga što 'stalno smrdi po ribi', nego i zbog toga što, iako najmlađa, nosi golem teret opstanka obitelji na leđima. Tako iscrpljena, Ruby se već pomirila s time kako će joj izgledati ostatak života - radit će s ocem i bratom na ribarskom brodiću do penzije. No ona joj jednog dana voditelj školskog zbora u kojem pjeva, Mr. V. (Eugenio Derbez) kaže da je dovoljno talentirana za studij pjevanja na prestižnom glazbenom koleđu u Bostonu...
Taj se trenutak događa negdje u prvih pola sata filma i čim se dogodi, jasno vam je kako će film završiti. Ako se malo potrudite, možete odmah predvidjeti i koje će se prepreke naći na Rubynu putu do ostvarenja snova, a uz još samo malo truda, na pamet će vam pasti i kako će ih nadići. Usput ćete se susresti i sa svim ostalim poprilično 'šprancastim' dijelovima filma: tinejdžerskom romansom, otkačenom i seksualno otvorenom najboljom prijateljicom, ljubavlju prema neobičnoj alt-glazbi, otkačenim profesorom glazbenog i još otkačenijim roditeljima.
Što onda ovaj film čini tako posebnim da su ga zavoljeli ljudi diljem svijeta, da je prvi film u povijesti koji je na filmskom festivalu u Sundanceu osvojio tri najveće nagrade za američki film i da je među nominiranima za najbolji film na ovogodišnjim Oscarima? Može se jednostavno reći da je to neki je ne sais quoi šarm, ali može se to objasniti i konkretnije. Osim što je film tipična šarmantna romantična drama o simpatičnoj i talentiranoj djevojci - a to svi ionako vole - film je i kratak, ali dojmljiv uvid u svakodnevni život gluhih, njihovih obitelji i okoline. Prožet sjajnom glumom na znakovnom jeziku - sve gluhe likove glume i gluhi glumci, uključujući legendarnu Marlee Matlin iz 'Djece manjeg boga', koja glumi Rubynu majku. Postoji tu i još kraći uvid u svakodnevni život gluhih osoba iz američke radničke klase, koji bi vjerojatno mogao biti i film za sebe, ali onda ne bi bio laka romantična drama.
Iako se 'CODA' opredjeljuje za onu svoju mainstream varijantu, sa svim nježnostima, šarolikostima, dirljivim pjevanjem 'Both Sides Now' i optimističnim završetkom - u filmu se ipak vidi da to ima dovoljno dodatnog 'mesa', dovoljno sadržaja za priču koja nešto znači i nešto govori, i na kraju - dovoljno neispričane drame u srcima svih likova da im bez imalo prezira prema 'limunadi', zaželimo zasluženi sretan kraj sa suzama radosnicama u očima. I zato 'CODA' hollywoodskoj klasičnoj romantičnoj, dirljivoj dramici daje još malo kilometara koje mora pretrčati da dosegla ovaj mali, jednostavan, ali neodoljivo šarmantan film.
