Ambijentalno kazalište, s izuzetkom programa Scena Amadeo i histrionske Opatovine, u Zagrebu ne živi. Odluka Hrvatskog narodnog kazališta da izađe na ulicu, s malom i gotovo namjerno neprimjetnom premijerom 'Trebalo bi prošetati psa', zato je zgodan i potreban iskorak, čak i ako je programiran kao znak svojevrsnog otvaranja. No u režiji Franke Perković i Marinom Držićem nagrađenom dramskom pismu Tomislava Zajeca – nema puno novoga.

Na prvi pogled, ali i na nekoliko sljedećih, 'Trebalo bi prošetati psa' nalikuje umanjenoj verziji 'Spašenih', predstave koju je u glavnini ista ekipa radila prije par godina na Dubrovačkim ljetnim igrama. I tada je igra bila u ambijentalnosti, a unutarnji motiv grižnja savjesti, na nekoliko razina u nekoliko pojavnih oblika. Glavnu ulogu igrao je Bojan Navojec koji je, kao i u ovdje, inzistirao na svojoj prirodnosti i odmaku od scenskog i sceničnog pa na njemu i njegovoj mogućnosti da 'glumi i leđima' počivaju obje izvedbe.

No ipak nije riječ o monodrami, jer 'Spašeni' to sigurno nisu bili niti su tako mišljeni, ali 'Pas' je nešto bliži tom idealu, jer Zajec, čini se, u posljednje vrijeme piše iz jednog lika i za njega. 'Trebalo bi prošetati psa' je komad s tri lika, neimenovanim Muškarcu, Ženi i Ocu, i nekoliko bitnih poslijepodnevno-noćnih sati u kojima riješe, ili barem pokušaju riješiti, svoje temeljne nesporazume. Navojec je, naravno, protagonist, pogrešan u obiteljskim i intimnim odnosima, nerealiziran i najvjerojatnije neambiciozan te tjeskoban u toj svojoj zatvorenosti. Žena, koja uživa u tome da mu kaže kako je 'poremećen', nije ništa 'uspješnija', ali jest malo realnija.

Igra je Darija Lorenci Flatz, koja gotovo nikada nije igrala ulogu u kojoj mora biti toliko obična i svakodnevna, pa joj je pomalo i problem držati pod kontrolom svoj scenski temperament. Stegnutost ipak mora postojati jer se cijela drama, kao po receptu, bazira na onome što nije izrečeno dok nije bilo prekasno, pa je takav i odnos Muškarca s Ocem kojeg igra Vlatko Dulić, nepogrešiv kao čangrizavi, namjerno nagluhi i odavno pomireni starac.

Franka Perković u svojim režijama kao da želi izbjeći sve klišeje reinterpretacije i zato si ne dopušta iskorake u formalnom smislu, nego stvari svodi na bitno, što znači uglavnom klasični raspored gledališta i pozornice, a onu razliku koja joj nedostaje pokušava pronaći u radu s glumcima, u finim tišinama i rasponima izvedbenih stanja. Ne može se tvrditi da ne radi s kvalitetnim glumačkim materijalom ili da je njezin prosede u temelju pogrešan, jer ona izrazito poštuje dramski tekst, čak do granice robovanja, a gotovo je jednako i s njezinim odnosom prema izvođačima.

Međutim, u toj svjesnoj redukciji svega, onaj iskon koji traži u svakodnevnim Zajecovim rečenicama ili iskoracima u poetsko, ne dobiva legitimaciju, pa predstava na trenutke izgleda kao neobavezno ćaskanje, da bi već u sljedećem postala 'Večer poezije' u ZPC-u, tako da još samo nedostaje čaša vina, crveno-bijeli karirani stolnjaci i pokoji bezubi pjesnik u kutu.

Nova Zajecova drama zaista jest kombinacija svakodnevnog i poetskog, napisana u maniri koju je već otrcano uspoređivati s onom filmskih scenarija, ali ovdje je i u tome otišao korak dalje, dajući točno vrijeme i mjesto radnje. I tu je jasnu odrednicu redateljica morala jednako ako jasno pokazati, a upravo su ti detalji ono što tekst objašnjava, dok bi u izvedbi trebali biti ili samorazumljivi ili, naprotiv, interpretacijski izazovi.

Ovako, formalni postupak je monodrama s gotovo slučajna dva sporedna lika, a njezina tema je suočenje s prolaznošću i potrošnošću kako tijela, tako i onoga što nije tijelo, ali se još nismo dogovorili kako se zaista zove i kome pripada. Ako nije duša, onda mora da je pas.

Zato je jedna od važnijih odlika ove produkcije činjenica da psa nema, nego je tek projekcija Ivana Marušića Klifa, iako ne nužno i najbolja u dosadašnjem njegovom kazališnom angažmanu. Zid u dvorištu Zagrebačkog plesnog centra nudi i puno više, ali iskoristiti suradnju oronulih donjogradskih zidova sa zaigranim pročeljem plesnog uljeza bilo bi previše za suzdržanost Franke Perković.

'Trebalo bi prošetati psa' je predstava naznaka, zanemariva koliko i neobavezna, iako topla u svojoj biti, pogotovo kad se opusti nakon par repriza. A i zvuk kiše koji Bojan Gagić pušta u pozadini imat će, u danima koji slijede, ljekovit učinak.