Trenutno je veliki hit 'Greška u našim zvijezdama', prodana u 10 milijuna primjeraka te pretvorena u filmski blockbuster s mladom zvijezdom Shaileene Woodley. Ona ima glavnu ulogu i u YA franšizi 'Divergent' (kod nas Različita), nastaloj također na osnovi književnog bestselera.

YA književnost je postala za Hollywood naročito pouzdan izvor materijala za filmske adaptacije, od kojih mnoge i ne postanu uspješne, poput 'Heavenly Creatures' ili 'The Host' Stephanie Meyer, inače kraljice žanra sa 'Sumrakom'.

U svakom slučaju, YA žanr je postao vibrantno i zanimljivo područje suvremene književnosti, često i kroz recikliranje određenih motiva poput vampira i teen junakinja u fatalnoj ljubavi s natprirodnim obdarenim bad boyem. Književnost za mlade nije uostalom ništa novo za Hrvatsku - jedan od prvih serijala te vrste imamo u Kokovim avanturama u knjigama Ivana Kušana, a YA literatura piše se kod nas i danas.

Jedna od najzanimljivijih autorica je psihologinja Vladimira Becić, a otkrila nam je kako je nastao njen hit roman 'Orsia', dok je stručnjakinja za žanr, prevoditeljica i urednica YA romana Milena Benini istaknula da bi bilo pogrešno podcjenjivati utjecaj takvih romana na mladež.

VLADIMIRA BECIĆ (spisateljica): 'MOJI VAMPIRI SISANJE LJUDSKE KRVI SMATRAJU NEHIGIJENSKIM'

Koji su vaši omiljeni YA romani i kako vas je kao čitateljicu zainteresirao taj žanr?

Mislim da sam u svijet YA romana ušla kroz vrata Hogwartsa. 'Harry Potter i Odaja tajni' bio je moj prvi YA roman i tu je negdje sve počelo. Makar, s obzirom da je 'Tajni dnevnik Adriana Molea' Sue Townsend također YA literatura, iako se u doba svog izlaska, 1985, zvao roman za djecu ili mlade, ovisno o kojoj je knjizi riječ, moglo bi se reći da sam počela s Adrianom, pa napravila dugu pauzu, da bih se vratila toj vrsti literature kroz serijal o Harryju Potteru.

Što se omiljenosti tiče, ujedno će upravo ta prva dva serijala biti jedni od onih kojima se stalno vraćam i ponovno ih čitam, kao što to radim i sa serijalom Eoina Colfera o Artemisu Fowlu - istina, on je više dječji, nego što spada u YA. A tu su i dva 'friško omiljena' serijala, jedan o Flaviji de Luce, mladoj detektivki autora Alana Bradleyja, te serijal 'Instrumentarij smrtnika' Cassandre Clare.

Vampiri su iznimno popularna tematika u YA književnosti, a prisutni su i vašoj 'Orsiji'. Kakvi su vaši vampiri, kojih ste se 'pravila' oko njih držali, a kojih ne?

Teško je govoriti o pravilima kad svaka knjiga i svaki film danas postavljaju druga pravila i prikazuju vampire na drugačiji način, što uostalom i nije neobično s obzirom da nitko od nas autora nije, govorim barem za sebe, imao čast upoznati pravog vampira. Moji su vampiri od 'tradicionalnih' karakteristika zadržali to da se hrane krvlju, da su im sposobnosti daleko razvijenije nego kod ljudske vrste: brži su, jači su, bolje čuju, vide itd. te imaju superioran stav prema svojoj 'hrani', ljudima. To su 'pravila' kojih sam se držala.

Ono u čemu nisam poštivala tradiciju jest da sam ih napravila zasebnom vrstom. Oni ne nastaju od ljudi, već su vrsta sama za sebe, koja se razmnožava i koja svojim ugrizom ne može prenijeti svoju dugovječnost na čovjeka. Također, oni nisu vječni, nego samo dugovječni, i to ako se ispravno hrane. Ljudska krv je iz dana u dan sve zagađenija i zato Orsijani preferiraju pročišćenu krv, Sanguius, koja im garantira zdrav i dug život, kao i nezamijećenost među ljudima. Jer ako uzimate ljude kao hranu, leševi su posljedica koja bi u današnjem društvu bila zamijećena. Ali ako krv uzimate legalno, preko privatne hematološke klinike, u kojoj se svaka donacija krvi plaća, imate nepresušan izvor hrane u koji nitko ne sumnja. Isto tako, uzimanje krvi 's izvora', direktno iz čovjeka, smatra se ne samo nehigijenskim, nego i opasnim, s obzirom na to što sve čovjek danas unosi u sebe.

Roman ste započeli opisom svijeta Orsije. Koliko vam je bilo važno da se čitatelji mogu orijentirati u svijetu fantazije koji opisujete?

Uvijek kad pišem volim dati koliko je moguće više orijentira za svijet koji stvaram jer svijet u kojem se svaka priča odvija uvelike definira samu priču, njezinu radnju i likove. Da Orsia nije bila tako tradicionalna, Leana ne bi željela pobjeći, da Orsia nije bila blizu Zagreba, njih dvije u svom bijegu ne bi tako brzo došle do cilja... Čak i kad pišem o stvarnim mjestima, mjestima koja postoje, kao što su to u 'Orsiji' Zagreb i Dugo Selo te Medvednica, trudim se dati što više detalja iz razloga što želim čitatelju koji nije bio na tim mjestima što više približiti priču. Želim da može ući u nju, baš poput Mary Poppins u crteže na pločniku narisane kredom.

Zašto u YA literaturi ima toliko serijala? S obzirom na nerazriješeni kraj 'Orsije', planirate li nastavak ili možda imate i ideju za cijeli serijal?

Vjerujem da je to zato jer se u YA romanima nekako uvijek ima odgovor na ono pitanje: 'I što je bilo dalje?' S obzirom da većina YA romana sadrži romansu i avanturu, to su ujedno dobri razlozi za nastavak romana jer avanture, kao ni ljubavi, nikad nije dosta. Također, glavni protagonisti rastu te u njihov život ulazi sve više i više događaja s kojima se moraju nositi. Prelazak između djetinjstva u odraslo doba većina smatra najljepšim periodom u životu, a pri tome zaboravljamo koliko nas je problema tada mučilo. I iako oni iz perspektive odraslosti izgledaju beznačajno, za taj su period jako bitni jer se upravo tada donose odluke koje će definirati nečiji daljnji život. Problemi, odluke, promjene u periodu adolescencije se pojavljuju i mijenjaju velikom brzinom. Iz dana u dan. Iz knjige u knjigu. I eto serijala!

Što se 'Orsije' tiče, nastavak je već napisan i nalazi se u pripremi, a nastao je iz sličnih razloga. Glavnim likovima se život stubokom promijenio i oni se sada moraju nositi s posljedicama onoga što je na početku izgledalo kao samo jedan u nizu mladenačkih nestašluka. Naravno da se usput razjašnjavaju neki nerazjašnjeni dijelovi iz 'Orsije'. Hoće li biti trećeg dijela, zasad ne znam. Ako bude ideja, zašto da ne.

Do 2000. bili ste savjetnica za vojnu psihologiju u Oružanim snagama RH. Koliko vam je to iskustvo pomoglo u pisanju, čime ste se zapravo tada bavili?

Biti psiholog je korisno za pisanje, jer karakterizacija likova i međuljudski odnosi vam onda nisu strani. Međutim procjenjivanje psihičke bojne spremnosti, suzbijanje negativnog utjecaja stresa i vojničkog načina života na učinkovitost i psihu pojedinaca i vojno-psihologijska izobrazba što ročnih vojnika, što djelatnog sastava, sve to nije bilo od neke velike koristi za moj današnji spisateljski rad. Psihologijska selekcija i klasifikacija su mi bili ne samo dio posla, nego i znanstvena zanimacija, tako da je iz toga nastao i moj magistarski rad, prvi iz područja vojne psihologije kod nas. Taj je pak dio bio koristan: iz njega je proizašla sposobnost skraćivanja priča. Naime većina natječaja za kratke priče imaju ograničen broj znakova koji uvijek i redovno premašim. Znati skratiti priču a da ne izgubi smisao od esencijalne je važnosti, a ovaj znanstveni dio moje prošlosti je tu dobrodošao.

Međutim sam boravak u vojsci naučio me mnogočemu, između ostalog organizaciji i improvizaciji. S jedne strane, vojska je visoko organizirana i taj dio iskustva koristim kad trebam naći i sortirati podatke, karte, stvarne osobe, legende i implementirati ih u rukopis u nastajanju, a da sve to skupa bude kompaktno i vjerodostojno. S druge pak strane, improvizacija je ponekad neophodna u takvim organizacijama koje su zbog svoje glomaznosti vrlo inertne, dok je posao psihologa da djeluje tu i odmah, čim zamijeti problem. Upravo ta improvizacija je izvrsna stvar za pisanje jer joj je baza čista i nepatvorena kreativnost. Improvizirati priču o Crnoj kraljici na temelju legendi o Barbari Celjskoj puno je jednostavnije nego improvizirati recimo adekvatne uvjete za rad tamo gdje oni ne postoje. Svaki put kad zapnem s nekim zapletom ili raspletom, sjetim se da je u slučaju pisanja za rješavanje problema dovoljno samo se domisliti adekvatnom rješenju. I ta me magija riječi svaki put oduševi.

MILENA BENINI (urednica): 'ŽENE SU NAJVEĆE KONZUMENTICE KNJIŽEVNOSTI'

Što je to YA (Young adult) književnost? Je li riječ tek o nedavnom definiranju  tržišno-književne niše ili bi se i neki poznati klasični romani, poput Salingerova 'Lovca u raži', mogli opisati kao YA literatura?

YA je književnost namijenjena mladima, najčešće tinejdžerima i predadolescentima. S jedne strane, istina je da je s porastom elektroničke prodaje krenula ta tendencija da se naglašavaju žanrovi i podžanrovi kako bi se što preciznije pronašlo tržišnu nišu, no isto je tako istina i da je i samo odvajanje te dobi relativno novijeg datuma. Nekad se književnost dijelila na onu za odrasle i onu za djecu, a ova 'sredina' je bila više-manje nepokrivena, odnosno do neke mjere tu je ulogu igrala žanrovska književnost, pulp: kad bi prerasli čisto dječje knjige, mladi čitači su najčešće prvo nastavljali sa stvarima poput AgatheChristie, Conana Doylea, ljubićima i sličnim.

Konačno, to se i vidjelo: nekad se, na primjer, u omladinskim bibliotekama nalazilo Waltera Scotta i njegove povijesne romane, što je klasična književnost, ali i vrlo pogodno štivo za tu dob. Naravno da bismo svaki roman u kojem su protagonisti tinejdžeri mogli opisati i kao YA literaturu, ali mislim da to baš ne bi imalo previše smisla: kad već imamo taj uvezeni izraz, zašto ga ne bismo iskoristili za ono čemu je namijenjen: suvremenu književnost za mlade.

Jedna od karakteristika aktualne YA literature jest serijalnost. Zašto su mnogi od bestselera ovog žanra koncipirani kao trilogije?

Iz istog razloga iz kojeg se i Hollywood u posljednje vrijeme uglavnom bavi franšizama: u doba ekonomske krize najsigurnije je da će se prodati nešto što je već poznato, isto a drugačije. A trilogije su još od devetnaestog stoljeća i 'romana u tri toma' popularna forma, premda ima i tetralogija, dugačkih serija, ali i posve samostalnih naslova. No to nema veze s YA, već je općenito trend u izdavaštvu, osobito onom komercijalnom. Krimići se rade u serijama, ljubići također, fantasy da ne spominjemo. Nije to nešto osobito novo.

Čini se da su u najvećim hitovima YA žanra centralni likovi žene odnosno djevojke. Primjerice, ‘Sumrak’, 'Igre gladi', 'Beautiful Creatures', 'The Host' itd. Je li to i zbog toga što su djevojčice i djevojke najveće konzumentice tog žanra?

Žene su općenito najveće konzumentice književnosti -- čine oko 65 posto kupaca knjiga svuda u svijetu (a i kod nas više kupuju knjige nego muškarci). S druge strane, žene su brojnije i među autorima YA literature, tako da je sasvim logično da uglavnom pišu o ženama. Istina jest da mnogi kritičari ističu ovu činjenicu, pa su se pojavile i žalopojke o tome kako dečki ne čitaju i pitanja što bi trebalo učiniti da se to promijeni. Takvih strahovanja nije bilo dok je književnost za mlade bila pretežno naseljena muškim junacima, nego se podrazumijevalo da će i ženski dio publike to prihvatiti. No to je jedna jako široka i komplicirana tema koju se ne može obraditi na ovako malom prostoru.

Koji su po vašem izboru najbolji naslovi ovog žanra i zašto?

Užasno je nezahvalno birati najbolje od bilo čega jer uvijek u igru ulazi i osobni ukus i poznavanje materijala, pa čak i trenutno raspoloženje. Svakako bih istaknula Robin McKinley, jednu od meni najmilijih autorica, koja je nažalost kod nas praktički nepoznata jer nije prevođena. Zatim je tu Terry Pratchett, čiji serijal o svijetu Diska ima svoj YA odvojak, seriju priča o mladoj vještici Tiffany, i koji je fantastično duhovit i istovremeno silno pametan, kao što to Pratchett uvijek jest. Također, volim preporučiti stvari koje se pomalo odmiču od uobičajenog, kao što je 'Škola za ubojite dame' Gail Carriger, u kojoj se kombinira nadnaravno, povijesno i pustolovno, s puno humora i napetosti. Konačno, tu je i neprežaljena Diane Wynne Jones, također kod nas gotovo nepoznata, a pisala je prekrasne knjige. U nas je ljudi uglavnom prepoznaju samo kao autoricu 'Howlovog pokretnog dvorca', po kojem je Hayao Miyazaki snimio slavni crtić.

Kakvu YA literaturu nude domaći autori i autorice - je li riječ o knjigama koje bude interes među hrvatskim tinejdžerima?

Imamo izvrsnih stvari. Meni je jedan od najdražih domaćih YA naslova roman 'Pegazari' Ivane Delač, koji ima u sebi sve 'obavezne figure' za YA, ali je istovremeno vrlo originalan i mislim da bi svatko mogao uživati u njemu, bez obzira na dob. A tu je i 'Orsia' Vladimire Becić, koja koristi lokalnu mitologiju, što je po meni uvijek pohvalno.