Dogodilo se i to: u Splitsko-dalmatinsku županijsku skupštinu ušao je lik, zapravo dva lika, iz televizijske serije i filma: 'Ljudi su glasali za mene jer me znaju, ja sam za njih Antiša i Stipe.' Tako u tjedniku Globus zbori Filip Radoš, splitski glumac i županijski vijećnik s liste Željka Keruma koji se, kako u opremi teksta stoji, 'specijalizirao za uloge primitivnih rođaka iz Dalmatinske zagore'. Nakon pročitanog intervjua s gornjim se tvrdnjama valja složiti: Filip Radoš uistinu jest Antiša i Stipe, 'primitivni rođak iz Dalmatinske zagore'.

Filip Radoš svojedobno je izjavljivao kako od politike – jer svi su političari lažljivci - bježi kao vrag od tamjana. Sada kada je, prema ranijoj vlastitoj procjeni postao to isto: političar, dakle, lažljivac, tu je svoju posve nezgodnu logičku poziciju – da bježi sam od sebe - logikom slabo prohodnih sinapsi lakonski riješio tvrdnjom kako on, splitski 'seljački vijećnik', kako sam sebe naziva, 'nije na strani politike'.

Štoviše, ni njegov listodavac Kerum 'nije političar'. Nisu to ni ostali s Kerumove liste. Oni su, poručuje Filip Antiša Radoš, 'potpuno apolitični'. Kako se to apolitičnim u samom epicentru gradske i županijske politike može biti, jasno biva nekoliko redaka dalje kada 'seljački vijećnik' Antiša Radoš nudi kerumovsko Kolumbovo jaje za ova recesijska vremena: 'Zašto bismo robovali pravnim zavrzlamama i svim tim aktovima (sic) koje ni ja ne razumijem, ako možemo brzo srediti i problem vrtića i problem besplatnih udžbenika i zaposliti još radnika?'

Drugim riječima: ja politički proces ne razumijem, štoviše, prezirem ga i zato valja, poput Keruma, 'ne robujući pravnim zavrzlamama', mimo natječaja, 'apolitično', prijatelju povjeriti gradnju vrtića ili odlučnim gradonačelničkim potpisom odobriti gradnju vlastitog trgovačkog centra ondje gdje se prije izbora obećavala gradnja stanova. Jer - mi nismo 'na strani politike', mi smo 'apolitični'.

Nakon što se legitimirao kao neuk i apolitičan, što se u kerumovskom mentalnom pejzažu pokazuje kao sposobnost, a nikako podobnost, splitski se 'seljački vijećnik' u intervjuu koji je trebao biti nastupni intervju budućeg 'prvog čovjeka Splita za kulturu' obrušio na potpisnike pisma protiv Keruma. Evo kako ti 'takozvani učeni ljudi' izgledaju iz vizure Filipa Antiše Radoša, čovjeka koji voli 'čuti razne stavove i kritike':

'Grupa nezadovoljnika', 'kojima je sve hrvatsko strano', 'ti ljudi koji se prave da vole Split zabijaju se u dva-tri kafića i ne rade ništa', u kafićima 'u kojima nisam siguran da postoje hrvatska zastava i hrvatski grb' takvi si 'uzimaju za pravo omalovažavati nešto na čemu je Hrvatska stvorena i što Hrvatska prolazi vjekovima. A to su vjera i kultura!', 'Njima smeta sve što je hrvatsko!', 'Njima je hrvatsko strano'.

Stoga, poručuje Filip Antiša Radoš koji voli 'čuti razne stavove i kritike', oni koji se 'odbijaju pomiriti s Kerumovom pobjedom, neka se snalaze kako znaju i umiju'. 'Mogu napustiti svoja radna mjesta, mogu raditi u škveru, mogu otići iz Splita, mogu otići iz države!'

Nesposoban za elementarnu argumentaciju, Filip Antiša Radoš je, brže od svoje najbrže sinapse, s Keruma prešao na hrvatstvo, a onda, kako to obično biva, na nebo, da bi u punom sastavu, s majkom Hrvatskom u obrani, Kerumom u veznom redu i Bogom u špici trijumfirao nad grupom iza koje stoji Sotona koji poput njih 'želi uništiti sve što je hrvatsko.'

Jadan je to trijumf: tupavi Antiša ima pobijediti ne snagom argumenta - jer protiv argumenata Kerumovih oponenata nema što reći – već činjenicom da je u svoje redove zazvao Boga i Hrvatsku kojima je, u epsko-armagedonskom boju, suprotstavio Jugoslaviju, Sotonu i šačicu nezadovoljnika 'koji stalno nešto kritiziraju, a nisu guzicom mrdnuli za ovaj grad.'

Ima nečeg posebno zlogukog u ovom inkvizicijskom intervjuu Filipa Radoša. Dok se govor drugih šovinista diskvalificira samim činom izgovaranja, u slučaju Filipa Radoša to nije na stvari. Zlogukost tog čina leži u tome što se u slučaju Filipa Antiše Radoša sirovi šovinizam maskira fasadom prostodušnog malog čovjeka iz provincije, u tome što publika u Filipu Radošu vidi Antišu kojemu se, čak i kada je prepun predrasuda, naučila smijati. Ali dok u TV-seriji predrasude mogu izazivati smijeh, u stvarnom životu one izazivaju jedino i samo plač.