No kiša u Grazu nikako da prestane, a naš avion nikako da poleti, kao da se nalazim u nekom filmu. Nakon pola sata kašnjenja i nestrpljivog iščekivanja ulaska u avion, napokon smo se otisnuli u zrak, ostavili iza sebe sive oblake i kišu te letjeli put Katalonije. Pred nama je bilo dva sata ugodne vožnje s lijepim pogledom na krajolik, a ja nikako da se smirim. Što smo mi bliže i bliže, meni srce ne miruje, a ta dva sata nikako da prođu, let traje i traje i traje i traje. Bio je to najduži let ikad u mom životu jer znala sam tko me čeka kad sletim. Samo dan prije, let od devet sati iz Pekinga do Frankfurta činio mi se mačjim kašljem naspram ovoga. No, došao je kraj i letu, trebalo je još samo pokupiti prtljagu i uputiti se prema izlazu. A kako je Murphey oduvijek dobar prijatelj kada nam to ne treba, tako je i moja torba stigla među zadnjima.

Osmijeh na licu, kofer u ruci, leptirići u želucu, koraci prema izlazu i tada ga vidjeh. Bio je to on, mjesec dana stariji, jednako lijep, nasmijan i raširenih ruku spreman za čvrsti zagrljaj. Pored njega stajala je moja prijateljica koju sam uspjela uhvatiti na pet minuta prije nego se ona u visine vinula. Bilo je to užurbano razgovaranje, miješanje jezika, hrvatski, esperanto, katalonski, pozdravljanje, pokoja suza u oku od sreće i ugodne zbunjenosti te naposljetku zagrljaj koji sam dugo čekala. Meni jedan od najdivnijih osjećaja - kad nakon puta stižeš na odredište, a tamo te čeka draga osoba.

Ubrzo smo stigli na naše odredište, novi dom tijekom slijedećih tjedan dana, Mataró - grad udaljen tridesetak kilometara od Barcelone, na samoj obali s prekrasnim plažama i morskim ugođajem. Grad gdje je odrastao. Nakon dugog sna i odmora koji mi je bio potreban nakon skoro tri dana putovanja u komadu doslovno s jednog kraja kontinenta na drugi, uputili smo se prema plaži, šećući gradom, uživajući u kasnorujanskim zrakama sunca.

Ubrzo zatim put Barcelone. Uskoro smo bili na Plaça de Catalunya, okupani morem ljudi, automobila, buseva, turista, trgovina, kafića. Prvo razgledavanje Barcelone ograničili smo na stari dio grada gotičku četvrt - Barri Gòtic – samo srce grada gdje se i danas nalaze zgrade poput sjedišta katalonske vlade Palau de la Generalitat i gradske vijećnice Casa de la Ciutat na trgu Plaça de Sant Jaume, na mjestu nekadašnjeg rimskog foruma. Nisam se ni snašla, a već me njegova ruka kroz male male ulice i sitne prolaze odvela do Catedral de Barcelona. Iako ta crkva nije ona po kojoj svi znamo Barcelonu, svakako se isplati zaviriti u nju i oko nje. Hvatajući duh stare Barcelone te šetajući kišom kroz mnoštvo malih trgova i ulica vratili smo se na poznato šetalište La Ramblu koja vrvi od turista, trgovina, prodavača novina, cvijeća, ptica i suvenira te krenuli natrag put Mataróa.

Novi dan, nova Barcelona – zemlja Gaudíja. Kvart Eixample obilježen je radom Antonija Gaudíja. Nekadašnja obližnja sela Barcelone, danas su njene gradske četvrti. Krenuli smo tako Passeig de Gràciom gdje su se samo počela nizati Gaudíjeva djela, od rasvjete na ulici do kuća poput Casa Batlló i La Padrera te smo dalje krenuli put brda na kojem stoji još jedan Gaudí – Parc Güell. Pratilo nas je sunce, a to je značilo i mnoštvo turista te uobičajenu gužvu u parku. S gornje terase parka pruža se predivan pogled na cijelu Barcelonu i veliko plavetnilo. I dalje sam se osjećala kao u flimu, ispred mene prekrasna Barcelona, pored mene mnoštvo ljudi, ali meni je bio dovoljan samo on. U njegovom zagrljaju promatrala sam grad, a on mi je na uho šaptao što je što, izdizala se tu proslavljena Gudíjeva Sagrada Família, Torre Agbar poznatog Jeana Nouvela, pogled je sezao preko drvoreda La Ramble sve do luka Port Vell i Port Olímpic, izgrađene za Olimpijske igre 1992. te brda Montjuïc.

Nakon stare i nove Barcelone, plaža, tulumarenja, noćnog života, šetnji gradom, bilo je vrijeme da zavirimo i u katalonske planine. Za doručak me dočekao katalonski specijalitet pà amb tomàquet (kruh s rajčicom). Spremni, uputili smo se autom putem Montserrata. Pogled koji se pruža odozgo u svim smjerovima ostavlja bez daha, a samostan koji datira iz 9. stoljeća, ugrađen je u stijenu. Danas tamo žive benediktinci, a mjesto je važno svetište za Katalonce. Posebno simpatičan bio mi je spomenik Pablu Casalsu, jednom od najvećih violončelista svijeta.

Tjedan se približavao kraju, a ja sam se i dalje osjećala najsretnijom na svijetu jer bili smo skupa, otkrivala sam čari Katalonije na najbolji mogući način, imala sam privatnog vodiča, koji mi je s ponosom pokazivao svoju zemlju i objašnjavao po čemu je katalonski narod toliko poseban te kako španjolski jezik zapravo ne postoji te mnogo toga što iz jednog pisanog vodiča ne bih mogla saznati. Barcelona – grad Gaudíja, Picassa, Miróa, sunca i di dobrih provoda za mene će uvijek biti moja katalonska ljubav – grad koji me osvojio.