Dvoje putnika koji se s rancima približavaju iransko-afganistanskoj granici kod prijelaza Dogarun sasvim su retro pojava, sjećanje na zlatne hipijevske sedamdesete. Ovuda je nekad vodila legendarna hipi cesta za Kabul, a onda su došli ratovi, revolucije i ozbiljni problemi. Nekadašnja zabavna šetnja od Europe do Indije pretvorila se u ratnu klaonicu iračko-iranskog i afganistanskog rata i dio svijeta u koji nitko pametan ne putuje. Pa iako je Dogarun nakon 20 godina blokade ponovno otvoren, na cesti prema Afganistanu nema više hipika i magic-buseva, ona je pretrpana kamionima koji transportiraju sve što se može prodati iz jedne u drugu zemlju. Rat uvijek miriše na profit, a on se može ostvariti na brojne načine, pa i trgovinom narkoticima preko ovog prijelaza.

Usporeni iranski policajci konačno nas propuštaju na afganistansku stranu, gdje opet naš spomen 'turizma' kao razloga putovanja izaziva osmijehe službenih lica. Dugo se konzultiraju oko naših putovnica, nepoznata im je zemlja iz koje dolazimo, bez obzira što su i njezini pripadnici u koalicijskim snagama u Afganistanu. Srdačni su i ljubazni, ali čudom se čude tom turizmu, odmahuju glavama.

Dva sata traje ovo putovanje kroz čarobni međugranični svijet, iranske pa afganistanske kontrole, bodljikave žice i ježeve, vojnike u različitim uniformama, vrata i vratašca, hodnike i šaltere. Nitko nam ne pregledava prtljagu, nema kontrole, ali svi bi pričali s nama, o svemu i svačemu. A onda, još jedna vrata i nalazimo se na prašnjavoj ledini iza posljednjeg vojnika. Pred nama se otvara Afganistan: improvizirani trgovački štandovi, sklepani od dasaka uz prašnjavu cestu na kojima se trguje svim i svačim. I grupice ljudi koji pokušavaju zaraditi neki dolar pograničnim transakcijama, sitnim švercom, ili jednostavno nemaju što raditi kući pa vrijeme provode tamo gdje je zanimljivo. I tad, kao s neba, pred njih pada uzbudljiv događaj: dvoje stranaca. Skupljaju se sa svih strana i začas smo okruženi masom radoznalaca koji nas pipkaju, djeca nude promjenu dolara, odrasli vožnju taksijem do Herata.

Pokušavam procijeniti tko je od ovih ilegalnih taksista relativno siguran, da ne završimo umjesto u Heratu u nekom talibanskom selu, stranci su ovdje dragocjen plijen. Tipičan azijski kaos u jednom trenutku gubi svoj šarm i pretvara se u neugodan sukob: potencijalni taksisti svađaju se sve glasnije, tih tridesetak dolara koliko će zaraditi velik je novac u Afganistanu, nešto što se ne ispušta olako. Vuku nas svatko prema svom automobilu, izvikuju svoju, povoljniju cijenu, odguruju jedni druge. Tenzije rastu, svađa je sve glasnija, formira se nekoliko grupa. Da bismo izbjegli dalje neugodnosti i natezanje, ulazimo u najbliže vozilo, ali to izaziva bijes ostalih koji okružuju automobil, lupaju po krovu, pokušavaju otvoriti vrata i izvaditi nas vani.

Kaosu se u jednom trenutku pridružuje policajac naoružan strojnicom koji pokušava otjerati ljude s okruženog automobila, na svu sreću ne radi to kalašnjikovom, tuče ih običnim kaišem. Naš vozač koristi dekoncentraciju onih koji ga pokušavaju zaustaviti i udara po gasu, kotači vrte u prazno po prašini, a onda hvataju čvrsto tlo i taksi kreće, ravno kroz masu ljudi. Neki odskaču od njega, a neke vozilo odbacuje, među odgurnutima je i policajac, koji sad uvrijeđen mijenja taktiku, skida strojnicu s ramena i naređuje našem vozaču da se zaustavi. Ovaj ne staje, gume škripe, još jednom odbacuje policajca koji ga pokušava zaustaviti, prolazimo pored njega i vidim kako podiže strojnicu za nama. Instinktivno uvlačim glavu u ramena, zaustavljam dah i čekam rafal.

Ništa. Automobil se dohvatio otvorene ceste, nitko ne puca za nama i možemo se opustiti, vozimo se prema Heratu. Prošao sam putujući svijetom kroz razne neugodnosti i opasnosti, ali ovu epizodu definitivno upisujem kao najneugodniju na svojim putovanjima.

Ali ušli smo u Afganistan, najopasniju zemlju za putovanje na svijetu, doček nije ni mogao biti manje uzbudljiv. Ako je ovako u sigurnim dijelovima zemlje, što nas tek čeka u 'nesigurnim'?