Do sredine kolovoza bila sam uvjerena da ću ljeto provesti bez mora. Recesija, emocionalni problemi i nemiri činili su ovu odluku logičnom i prihvatljivom, pa mi se iznenadna prijateljičina ideja da 'na cesti i putu pronađemo mir' učinila spasonosnom i potrebnom
Dobivši slobodu u odabiru lokacije, izabrala sam otok svog djetinjstva - Cres, te smo bez velikih priprema i planova krenule na trodnevni put. Osijek, Slavonica, Zagreb, Krk, i za manje od pet sati bile smo na pristaništu za trajekte u Valbiski na Krku. Prometna povezanost između otoka Krka i Cresa iznimno je dobra te je prijelaz s otoka na otok bio brz i ugodan (plovidba je trajala 45 minuta, a koštala je, u jednom smjeru, 147 kuna). Ploveći trajektom prema Cresu i ispijajući veliki macchiato za 9 kuna (koji je izgledao kao mali), sa zanimanjem smo promatrale obrise najvećeg jadranskog otoka. S ove strane Kvarnerskog zaljeva pružao se prekrasan pogled na brdovit i razveden otok dug 66 km i širok od 2 do 12 km. Nešto prije sedam sati stigle smo u gradić Cres koji se smjestio na sjeveroistočnom dijelu prostranog zaljeva.
Dok je grad spavao, obišle smo neke kulturno-povijesne znamenitosti: troja gradska vrata-Bragadina, Marcela i vrata Sv. Mikule iz 16. stoljeća, kulu na sjeverozapadnom dijelu grada, Crkvu sv. Izidora iz 12. stoljeća... Svidjelo nam se lutanje ‘praznim' gradom i osjećaj da je samo naš. Budući da je bilo prerano za kupanje i kavu (nevjerojatno, ali nijedna kavana nije radila), predložila sam da posjetimo i Lubenice, kameni grad na litici i oblacima. Znala sam da je ova srednjovjekovna utvrda izgrađena na litici visokoj 378 metara, ali sam doživjela šok vidjevši prirodnu, usku i strmu cestu dugu 5, 5 km za Lubenice.
Naviknuta na slavonsku prostranost, uplašila sam se puta i nepreglednosti, ali je znatiželja prevladala. Tresući se od straha, domogle smo se vrha i zanijemile od ljepote. Pred nama se pružilo 4000 godina staro naselje izgrađeno na stijeni i plavetnilu. To naselje, jedno od najstarijih na otoku Cresu, poznato je po veličanstvenom trgu, zvoniku, glazbenim večerima i Crkvi svetog Antuna iz 15. stoljeća. U razgovoru s vlasnikom obližnje kavanice saznale smo da su 3. srpnja započele još jedne Lubeničke glazbene večeri. Ponosno je izjavio da su na svečanom otvorenju nastupile klape Teha i Pinguentum te folklorni sastav Lubenice. Oprostivši se od grada nad morem, vratile smo se na glavnu cestu. Povratak nije bio tako bolan i stresan, a put nas je odveo u Valun, povijesni gradić udaljen pola sata vožnje od kamenitih Lubenica.
Ovaj se primorski gradić smjestio na južnom dijelu Valunskog zaljeva, između dviju šljunkovitih plaža. Brzo smo pronašle Crkvu sv. Marije u kojoj se, iza oltara, nalazi Valunska ploča iz 11. stoljeća. Riječ je o ploči neobična oblika koja je nekad pokrivala grobnicu jedne obitelji. Prema povjesničarima, na Ploči su oblom glagoljicom uklesana imena triju članova valunske obitelji - bake Tjehe, sina Bratohne i unuka June.
Vrijednost Ploče krije se u dvojezičnom (starohrvatski i latinski) i dvografijskom natpisu (glagoljica i latinica). Ova je Ploča starija od Bašćanske ploče, a svjedoči o kulturnom, povijesnom i pismenom razvoju hrvatskog naroda. U razgovoru s mještankom saznale smo da je Ploča uzidana u zid radi sigurnosnih razloga. Naime, početkom 20. stoljeća Austrijanci su je željeli ‘iščitati' u Beču, ali su ih složni župljani spriječili u tome.
Boraveći u Valunu shvatile smo da se i povijest i život uče jedino u stvarnom doticaju. Iako smo o Ploči slušale godinama, njenu pravu vrijednost i značaj spoznale smo tek u izvornom ambijentu. Obišavši Crkvu sv. Marije, smjestile smo se na terasi obližnjeg restorana na kojoj je podignut glagoljski lapidarij s kopijama najstarijih glagoljskih natpisa. Ispijajući kavu i promatrajući probuđeni gradić, pokušavale smo odgonetnuti neke natpise. Prepoznale smo brojne glagoljske natpise iz Istre, Kvarnera i Dalmacije i zaključile da bi nam za pomno iščitavanje ovih replika trebala pomoć cijele vojske povjesničara. U razgovoru s vlasnikom restorana saznale smo da je lapidarij djelo akademika Branka Fučića.
Na terasi tog restorana kasnije smo i ručale (morski rižoto za samo 90 kuna), a ostatak dana provele smo na prekrasnim šljunčanim plažama Valunskog zaljeva. Gradić nam se toliko svidio da smo u njemu odlučile i ostati. Brzo smo pronašle i smještaj - sobu s kupaonicom za 16 eura po osobi, za koju smo dobile i račun (prvi put u životu dobila sam račun za noćenje u privatnom smještaju). I tako smo, prepune dojmova i novih spoznaja, ostale u povijesnom Valunu.