'Imala sam trinaest godina, nisam znala što se događa, nitko mi nije rekao što se događa. Ana je izabrala mene', jedan je od monologa u predstavi za tinejdžere 'Ana i Mia' koja je sinoć praizvedena u zagrebačkom kazalištu Mala scena
Predstava na mladima vrlo blizak način govori o anoreksiji i bulimiji, vrlo opasnim bolestima koje su itekako prisutne i u našem društvu (u Hrvatskoj od poremećaja u prehrani boluje oko 90 tisuća osoba, uglavnom mladih djevojaka), a u tinejdžerskom žargonu one su dobile ljudska imena Ana (anoreksija) i Mia (bulimija).
'Predstava mi se jako svidjela jer je vrlo emotivna i zanimljiva je', rekla je osnovnoškolka Iva nakon predstave, a s njenim sudom su se složile i njezine prijateljice Magdalena i Katarina.
'Ana i Mia' je autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, kazališna studija suvremenih bolesti anoreksije i bulimije koja progovara o tim opasnim poremećajima prehrane.
Autorice na ovoj predstavi rade već godinu dana, a kako bi se što bolje pripremile, obavile su razgovor s oko 15 mladih cura preko udruge Nada koje su imale taj poremećaj.
'Riječ je o potresnim ispovijedima i mi smo to željele ispričati ljudima. Zbilja je nevjerojatno koliko mladih ljudi ima taj problem, a to nisu samo cure', kažu Anica i Jelena.
Iako svi optužuju modni svijet da je kriv zbog tih poremećaja u prehrani, autorice smatraju da su glavni okidači obiteljski problemi, neshvaćenost, škola i pritisak da se bude prihvaćen u okolini.
Pričajući o bolestima, predstava istovremeno govori i o suosjećanju, razumijevanju, odrastanju, tijelu, hrani, usamljenosti, hrabrosti, ali i o ignoranciji i potpunoj neosjetljivosti društva, koje oboljele odbacuje i na svojevrsni način stigmatizira. Glavne su uloge pripale mladim glumicama Niki Mišković i Miji Biondić koje su zbilja sjajno i nadahnuto odradile svoj posao. Za scenografiju i kostimografiju zadužene su Anica Tomić i Jelena Kovačić
'Ana me uvjerila da ne mogu živjeti bez nje. Uvijek je kraj mene. Toliko sam puta od nje pokušala pobjeći. Ponekad mi se činilo da sam u tome uspjela, da sam konačno pronašla pravo skrovište, ali Ana me uvijek pronađe, uvijek zna pronaći svoj put. I nije sama. Ana nikada ne dolazi sama. Ruku pod ruku s Mijom…', još je jedan od monologa iz ove potresne predstave.
