Brzi životni tempo ne dopušta nam da stanemo na loptu i u miru razmislimo/osjetimo što želimo, koje su naše potrebe, čemu se veselimo i težimo. Nažalost, veliki broj ljudi bori se s kreditima, s ispunjavanjem poslovnih i obiteljskih obveza, ugađanjem djeci… Prečesto mislimo da nemamo ni vremena ni mogućnosti baviti se sobom.

Brojni intelektualci u sadašnjosti i prošlosti govorili su o dokolici i smatrali je dragocjenom. Nije nimalo slučajno da je odbijaju zvati ljenčarenjem. Igor Mandić, primjerice, zna reći da je dokolica način samospoznaje i osobnog napretka. Neki će reći da je dokolica bliska meditaciji, neki da je to važan intelektualni, mentalni i emotivni proces… Bez puno filozofije, ono o čemu govorimo jest biti sam sa sobom, bez vanjskih pritisaka i smetnji, slobodan samo za sebe i svoje potrebe, za igru i stvaranje, što god to svakome od nas značilo i na koji god način se stvaralaštvo i sloboda u našim svjetovima izražavali.

Dokoličariti zaista znači – stati na loptu. Zastanemo li samo malo i razmislimo, priznat ćemo da su nam takvi trenuci potrebni, a ipak su i dalje rijetki oni koji dokolicu redovito prakticiraju i prihvaćaju je poput osobe higijene. Opravdat ćemo se nedostatkom vremena i uvjeta za dokolicu, no za dokolicu nije nužno dati otkaz ili drastično promijeniti navike niti je dokolica privilegija koju si mogu priuštiti samo bogati. Za dokolicu su potrebne odluka i volja.

Liječnici, psiholozi, psihijatri, alternativni terapeuti, svećenici i svi ostali koji se bave ljudskim tijelom, umom i dušom, ako išta vrijede u svojoj struci, složit će se s time da je ovo o čemu govorimo ponajviše pitanje navika i prioriteta. Čak i poznati znanstvenici, tehnolozi i izumitelji reći će da su im sjajne ideje padale na um kad su se opustili i odmaknuli od problema kojim su tjednima zamarali um. Koliko puta smo navečer umorni gledali bezvezan program na televiziji ili dekoncentrirano buljili u knjigu ne shvaćajući što čitamo? Mogli smo odabrati dokolicu.

Brojni filozofi i umjetnici reći će da je besposlica aktivnost u kojoj se odmaramo od prisilnih djelatnosti poput posla od kojeg živimo, obiteljski obveza, rada u kući. U dokoličarenju smo slobodni, bliski sebi i svojim potrebama, spremni na igru. Brojni znanstveni radovi napisani su o nerazumijevanju razlike između besposlice i dokolice, o ubijanju vremena ne radeći ništa, ljenčarenju koje ne predstavlja slobodu ni po kojem kriteriju, a posebno ne u potrošačkom društvu. Čak i rječnik definira dokolicu kao slobodno vrijeme, što daje zaključiti da je vrijeme provedeno u izvršavanju raznovrsnih obveza – neslobodno vrijeme.

Za dokolicu je dovoljno odvojiti se u mirni dio doma i određeno vrijeme uzeti samo za sebe. Ukoliko je u vašem domu gužva, dokoličariti možete kada mlađi ukućani odu spavati ili vikendom, kad većina ukućana radi nešto izvan kuće.

Teško je definirati kako se 'dokoličari' ili što treba raditi tijekom dokolice jer svrha dokolice i jest da svatko sam spozna što je za njega dokolica. Netko će slikati, netko ležati u kadi… Bitno je da sebično usvojite da je dokolica samo vaše vrijeme, kada ste dužni isključivo sebi i nikome drugome. Da biste postali uspješni 'dokoličari', odnosno da bi uopće spoznali kako izgleda vrijeme naše slobode, većina ljudi trebat će se prvo opustiti, isprazniti um od smetnji i svakodnevnih briga. Poznate li neku tehniku meditacije, primijenite je. Neki će tijekom dokolice maštati, pa to maštanje treba bolje promotriti – ono o čemu maštamo reći će nam puno o našim potrebama. Shvatimo li maštarije kao signale i savjete koje sami sebi dajemo, dokolica će kod većine ljudi nakon nekog vremena rezultirati svježim i kreativnim idejama i voljom za promjenama u svakodnevnom životu. Drugima će dokolica biti vrijeme kada se predaju umjetnosti ili filozofiji, pa će slikati, svirati, pisati. Sam taj proces bit će im dovoljan, tako će si napuniti baterije i logično, lakše će i s više optimizma podnositi nametnuti i neslobodni dio svakodnevice.

Netko će možda reći da ova priča o dokolici zvuči kao još jedan new-age čarobni štapić. Pogrešno: dokolica nije ništa novo, nego smo je zaboravili. Bila je cijenjena u doba kad se živjelo sporije, a i danas je možemo naći u rudimentarnom obliku, primjerice u obliku sieste kod mediteranskih kultura. Siesta je, doduše, primarno namijenjena sklanjanju od vrućine i dnevnom odmoru dok probavljamo ručak, ali ona je i odraz brige prema samome sebi, posljedica slušanja potrebe da budemo sami sa sobom, poštivanja trenutaka kad nitko nikome ne smeta. Kako će tko iskoristiti to vrijeme, osobna je stvar. Probajte i uvjerit ćete se, samo nemojte očekivati rezultate nakon tri dana. Baš zato što dokolica nije čarobni štapić.