Poslušnost je termin koji se često veže uz pse i naše ophođenje s njima. Prosječan čovjek, bio on vlasnik psa ili ne smatra, kako se radi o jednostranoj komunikaciji u kojoj mi od psa nešto tražimo i on to zatim učini.

Fasciniraju nas nastupi vrhunski utreniranih pasa koji, primjerice, izvode zadivljujuće trikove. Doista, psa se dade štošta naučiti pa i internet je prepun snimaka pasa koji izvode razne majstorije. Ipak, trikovi su tek jedan segment rada sa psima a i poslušnost koju svaki vlasnik psa očekuje ponešto je kompleksnija no što se na prvu čini.

Nekoć se pse raznovrsnim oblicima prisile navodilo da učine ono što se od njih traži. Primjerice, o okrutnostima kojima su podvrgavani pri obuci za razne cirkuske vještine pisao je sjajno Jack London u romanu 'Michael, Jerryjev brat'. Ruku na srce, i takva tvrda obuka je u određenoj mjeri funkcionirala no da bi se u cijelosti shvatilo što to pse nagoni da nas slušaju treba uzeti u obzir njihovu prirodu životinje čopora u čijoj osnovi karaktera je suradnja.

Dobar primjer kako funkcionira suradnja u vučjem čoporu može se naći u odličnoj knjizi psihologa i kinologa Stanleyja Corena 'Kako razgovarati sa psima'. U tom opisu on povlači paralele između djelovanja vojne jedinice i vučjeg čopora, na način da u svakoj od tih grupa svaka jedinka točno znade svoj zadatak i djeluje u skladu s njim.

Vučji čopori imaju vođe, alfa mužjaka i ženku koje predvode čopor u lovu, no i ostali članovi podjednako su važni. Tako treba gledati i na pseću poslušnost, ne kao čin prisile ljudskog bića nad psom već oblik suradnje u kojem svaka strana daje svoj doprinos.

Čovjek je psu nadmoćan intelektom pa i sposobnošću apstraktnog mišljenja i kreativnosti no pseća osjetila i tjelesne sposobnosti umnogome nadmašuju ljudska, a manje kompleksne mentalne sposobnosti mogu katkad također imati svojih prednosti.

Dobro, reći ćete, sve je to u redu i lijepo i plemenito zvuči no moj me pas ipak treba slušati, stati kad mu kažem, sjesti na naredbu, ne skakati na goste. Da, naravno, no kad gledamo kakvog vještog vodiča sa psom koji sjajno izvodi trikove ili brzinski dolazi na poziv dojam je kako se radi o poslušnom i podređenom psu, a način kako je to ostvareno obično nam je nepoznat. Prema suvremenim shvaćanjima, naime, osim kontrole i autoriteta čovjeka za uspješan rad sa psom podjednako je važna i motivacija.

Motivacija psu može biti sam kontakt s vlasnikom i pohvala, no naročito kod ljubimaca to nije dovoljno, te se služimo i dodatnim motivima poput hrane i igre.

Motiv za psa, ustvari, može biti sve što ga veseli i čemu teži. Stoga, kad psu nešto branimo ili ne dopuštamo, treba iznaći način i da se u tom smislu ispuše i učini to što želi. Tada njegovi nagoni i potrebe rade za nas, a i na pseću dobrobit.

Psi nisu naši slijepi poslušnici već osebujna bića koja je s nama spojila obostrana potreba za suradnjom.

Poslušnost je također svojstvo koje može varirati i različiti ljudi očekuju različite razine poslušnosti od svojih pasa. Ona ovisi i o okolnostima u kojima pas boravi. Primjerice besprijekoran ovčarski pas koji je proveo cijeli vijek na selu gdje savršeno funkcionira, u gradu bi se mogao ponašati posve izbezumljeno. Ne radi se, naravno, o neposlušnu ili zločestom psu već životinji koja se odlično adaptirala na životne okolnosti u kojima boravi.

Novi vlasnici sve češće uče mladu štenad razne vježbe kao što su 'sjedi', 'lezi' ili 'daj šapu' i nerijetko se znaju time pohvaliti. No istodobno psići vrše nuždu u stanu, grickaju ruke ili se ne odazivaju na poziv.

Zaključak je stoga da pseća poslušnost treba biti prilagođena vašim i psećim potrebama i životnom stilu te usmjerena na temeljno – skladan suživot vas, vaše obitelji i psa.