Na kraju prizora nalazi se trokut što ga s jedne strane čine četvrt Rusko brdo, zatim dio grada imenom Sjeverna plaža i treći dio, Fisherman's Wharf koji se dotiče Pacifika. Unutar tog trokuta uzdižu se neboderi. Najvidljiviji je onaj oblika piramide, zaštitni znak modernog San Francisca. To je srce grada. Tu su banke, sjedišta velikih kompanija, trgovine, među kojima se ističe potpuno crna zgrada trgovine kompjutorske tvrtke Apple s golemom bijelom jabukom na fasadi, butici s dizajnerskom odjećom... Mjesto na kojem geekovi iz kompjutorskih tvrtki iz Silicijske doline troše novac. A kad bi promatrač imao krila te uzletio, mogao bi iza visokih nebodera vidjeti i crveni Golden Gate most i otok Alcatraz. U podnožju brda, na čijem vrhu stojim, poprilično daleko od blještavih trgovina i banaka dio je grada koji se zove Misija. Nazvan tako po franjevačkoj misiji koju su na tom mjestu izgradili franjevci, osnivači San Francisca.

U većini velikih američkih gradova na doba Kolumba podsjeća ime neke avenije ili sveučilišta, a u nekoliko gradova poput New Yorka i San Francisca bogati su pojedinci otkrivaču Zapadnih Indija podigli spomenik.

I četvrt Misija je svojevrsni spomenik, ali ne otkrivaču Zapadnih Indija, već sjećanju na one koji su na tom prostoru živjeli prije Kolumba i ono što im se dogodilo. Ne u obliku spomenika iz radionice kipara ili pobjedničkog arhitektonskog rješenja s međunarodnog natječaja. Misija, koja je u San Franciscu ono što je Harlem u New Yorku, spomenik je svojim postojanjem, spletom svog stanovništva i ritmom i bojama njihovih života.

Stanovnici Misije dolaze iz Meksika, Gvatemale, Nikaragve, El Salvadora, prostora koje su nakon Kolumba poharali španjolski konkvistadori u grozničavoj potrazi za zlatom. Pogleda li se karta svijeta iz 15. i 16. stoljeća, razdoblja velikih otkrića, vidimo dva velika područja. Zapadna obala Afrike i Indije s jedne strane, dio svijeta koji je u godini Kolumbova otkrića papa Aleksandar VI. dodijelio Portugalu, i s druge strane prostor Zapadnih Indija, današnje Sjeverne i Južne Amerike, koji je dodijeljen Španjolskoj.
Ne znam što od toga zna simpatična, debeljuškasta kuharica u jednom od uličnih restorana u Misiji, koja ne zna ni riječi engleskog, što mi se smiješi dok jedem ljutu enchiladu, njenih ruku djelo. Restoran je prilično jednostavan, zapravo kao velika kuhinja u nekom prizemnom stanu u koju namjernik može slobodno ući ravno s ulice. Prostor za goste i kuhinja odijeljeni su tek stolom na kome se nalazi blagajna. I da na blagajni nema naljepnice za kreditne kartice, ni po čemu drugom ne bih znao da sam u Sjedinjenim Državama.

Zidovi restorana oslikani su rukom nevještog umjetnika amatera, u duhu priče o Zapadnim Indijama. Tu su likovi od astečkih junaka sve do Emiliana Zapate, seljačkog vođe iz meksičke revolucije s početka XX stoljeća. Sam proces naručivanja, kako ona ne zna engleski, a ja španjolski, bio je prilično jednostavan. Zašao sam u 'kuhinju', među njene lonce i tave, zavirivao u njih i pantomimom joj pokušavao dočarati pitanje - je li neko jelo ljuto ili strahovito ljuto. Sjajno smo se sporazumjeli. Ona se veselo cerekala dok sam ja pokušavao dokučiti hoće li me neko jelo dotući odmah ili malo kasnije. Ručak je bio odličan, a na kraju smo se i slikali za uspomenu.

To je Misija, jednostavna, siromašna i šarolika. Njenim ulicama ne jurcaju nabildani automobili, a natpisi na trgovinama i glazba koja se čuje iz njih odaju odakle je vlasnik. Prepoznaju se zbijena lica iz Meksika ili s blago kosim očiju iz Guatemale, lica djevojaka boje bijele kave i putenih usana iz Nikaragve. Vreva Misije prije podsjeća na prašnjavu gužvu na tržnicama Orijenta negoli na ritam urbane Amerike čelika i stakla. Umjesto velikih svijetlećih bilboarda na kojima se u Los Angelesu ili New Yorku reklamiraju holivudski hitovi, na zidovima Misije druge su slike. Slike koje manje govore o Americi, a više o Zapadnim Indijama. Slike na zidovima i drvenim ogradama po Misiji govore o dobu konkvistadora, vremenu kad je cjelokupno stanovništvo novootkrivenih zemalja zauvijek izbrisano. Priča murala Misije priča je o kulturnom kodu njegovih stanovnika, svijest o vlastitom identitetu i prošlosti.

Osim astečkih ličnosti iz doba Zapadnih Indija i Bartolomea de las Casasa, koji se borio za prava prvotnih stanovnika Amerike, tu su i moderne ličnosti, poput već spominjana Zapate, nadbiskupa San Salvadora Oscara Romera ubijenog za vrijeme vojne hunte, pa sve do meksičke slikarice Fride Kahlo čiji se lik nalazi na mnogim muralima ili naprosto kao slika na zidu kuće, prema liku Majke Božje. A kad smo već zakoračili u vode religije, zanimljivo je kako na muralima u Misiji, izrazito katoličkoj četvrti, Isus i Majka Božja nisu prikazani kao bijelci, kao što je slučaj u većem dijelu katoličkog svijeta, već tamne, domorodačke puti. No Vatikan se ne buni. Svi naslikani likovi simbol su svijesti stanovnika Misije o postojanju velikih kultura i civilizacija i prije dolaska Kolumba i konkvistadora. I stoga je šetnja Misijom, iako izvan turističkih prospekata, vrijedan doživljaj. Idući zapuštenim sporednim ulicama Misije posjetitelj kad da je nabasao na djelić davno zaboravljenih Zapadnih Indija.

Borac za prava domorodaca Bartolome de las Casas (1484-1566)

Čovjek o kojem je riječ jedini je bijelac, među otkrivačima i prvim kolonizatorima, koji ima pozitivan status među potomcima stanovnika pretkolumbovske Amerike. Dominikanac koji je prvi javno, na španjolskom dvoru, digao glas protiv brutalnog uništenja cijelih naroda što su ga provodili zloglasni španjolski konkvistadori na prostoru Zapadnih Indija. Napisao je djelo, politički pamflet 'Kratko izvješće o uništenju Indija' u kojem je opisao čudovišna zvjerstva konkvistadora. No njegov poziv na spas stanovnika Novog svijeta nije urodio plodom i konkvistadori su faktički izbrisali milijunsko stanovništvo na prostoru od današnje Kalifornije do Ognjene zemlje u Čileu. Zbog svoje borbe za prava Indijanaca, ime Las Casasa među njihovim malobrojnim potomcima prenosilo se usmenom predajom i danas je dio kulturnog koda među stanovnicima latinoameričkih zemalja. Izvan tog prostora Las Casas je malo poznat. Metaforički rečeno, putnik koji odjene majicu s Las Casasovim likom, bit će siguran i u najmračnijim pokrajnjim ulicama Misije.