Solun djeluje prazno, gotovo napušteno. Turistima nije zanimljiva destinacija, a Grci su se valjda zbog vrućine povukli u kuće. Ili negdje ljetuju. Jedva nalazim otvorenu tavernu kako bih nešto pojeo i sprao pivom znoj s ceste. Ručam i razmišljam o globalizaciji. Pušim hrvatske cigarete kupljene u Makedoniji (po cijeni tri puta nižoj nego u Hrvatskoj), od duhana izraslog tko zna gdje. Jedem grčku salatu, od rajčica i krastavaca, možda iz Rumunjske ili Makedonije? Pijem grčko pivo čiji je vlasnik vjerojatno Nijemac. Sastojci u mojoj musaki dolaze tko zna odakle. I gledam Grke koji prolaze, a od kojih je svaki treći ili četvrti neki Afrikanac, Albanac, Rumunj...

Svijet je danas ujedinjen samo kad su veliki poslovi u pitanju. Profit ne poznaje granice, za obične smrtnike, posebno kad dolaze iz Afrike ili Albanije, one su neprelazna barijera. Afrikanci na praznim ulicama rastežu svoja platna s lažnim Gucci torbicama i naočalama pred rijetke prolaznike, pogledavajući stalno da se u blizini ne pojavi neki policajac ili nedobronamjerni Grk.

Kriza je pojačala netrpeljivost prema onima koji su različiti, došljacima. Ti su im 'crnci' krivi za sve. I za zatvorene tvornice i javne ustanove, za smanjene penzije, nezaposlenost i prljave ulice, za činjenicu da najednom više nema neke bolje budućnosti. Kad konačno potjeraju ilegalne afričke imigrante, naći će nove krivce - Albance, Bugare, Makedonce - bitno je naći dežurnog krivca, nekoga koga će osiromašen narod tog dana mrziti.

Noćni autobus za Istanbul kreće potpuno prazan, jedini sam putnik. Putujemo istom cestom kojom je Aleksandar u svibnju 334. godine prije Krista s 54.000 vojnika krenuo osvojiti Aziju. Prošlo je dvije godine otkad je pokopao oca Filipa II, ubijenog u čudnim okolnostima, a i danas mnogi drže da je i sam Aleksandar bio umiješan u ubojstvo. Uspio se izboriti za prijestolje, eliminirao je sve potencijalne konkurente, serijom vojnih akcija smirio je okolne narode i onda, u 22. godini, krenuo pokoriti svijet. Nikad se više neće vratiti u Pellu, a svijet će pokoriti, barem onaj poznati, sve do Indije.

Budi me jutarnja vreva jedne od brojnih istanbulskih autobusnih stanica. Potpuni kaos Azije, iako sam još na europskoj strani. Zapravo, ne volim Istanbul, barem ne one njegove turističke dijelove. Sultanahmet djeluje kao Disneyland u kojem umjesto Mickeyja Mousea, turiste zabavlja povijest Islama. Kako ne podnosim masovni turizam, bježim odmah iz Istanbula, preko Mramornog mora u Bandirmu, luku na njegovoj južnoj obali, koja će mi biti baza za obilazak mjesta prvog sukoba Aleksandra s Perzijancima, nedaleko od današnje Bige.

Stereotipe o Turskoj kao zaostaloj zemlji na rubu Europe, koji kod nas i u Europi još uvijek preživljavaju, još sam za prvih posjeta ovoj zemlji odbacio. Turska grabi ogromnim koracima naprijed, a čekaonica u luci i luksuzni katamaran koji vozi iz Istanbula preko Mramornog mora, potvrđuju da ovdje stanuje razvijena Europa, na našoj strani Jadrana takav standard brodskog prijevoza ne postoji. I cijena je skandinavska: 150 kuna za dva sata vožnje.

Aleksandar nije prošao kroz Istanbul, tada je to bila mala i ne osobito bitna kolonija, prešao je iz Europe u Aziju južnije, na Dardanelima, tamo gdje sam i ja prešao prije nekoliko godina, tog puta prema Troji, na početku potrage za Odisejem. Tu je prijelaz koji spaja dva kontinenta najuži i još su od prapovijesti tuda prolazili svi osvajači i sve seobe naroda koje nisu išle kroz ruske stepe. A prednost Helesponta, osim kratkog morskog puta preko kojega je bilo moguće prebaciti veliku vojsku, bila je i blizina Troje, slavnog mjesta predaka kojima se želio pokloniti.
Srest ćemo se opet za koji dan uz obalu rijeke Granik, gdje ga je spremna čekala perzijska vojska, s nadom da će mu već na pragu Azije zaustaviti prodor.