Raditi posao dobro, korektno i efikasno – to može gotovo svatko. No raditi posao koji volimo, strastveno i sa žarom – to je danas rijetkost. Lorena Gregurić Matejaš svaki dan je u drugom mjestu, u drugom vlaku, s drugim ljudima i unatoč tome što to nosi mnogo stresa, jer vozi danju i noću u teškim vremenskim uvjetima poput guste magle ili obilnih padalina, nije obeshrabrena te kaže da je njezin posao san snova. Potječe iz željezničarske obitelji pa joj je ljubav prema vlakovima usađena od malih nogu. Još kao djevojčica zavoljela je veliku hrpu željeza i njezina je želja bila voziti vlak.

'Moj je otac cijeli životni vijek bio željezničar. Onaj pravi, u plavoj uniformi i plavoj kapi. Radio je kao manevrist, kočničar, skretničar, manipulant, čuvar ŽCP-a. S ponosom me zvao - moj sin. Koliko god to čudno zvučalo, ja sam se ponosila time. Obožavala sam pratiti ga na posao u Banovu Jarugu, u Ilovu ili, još bolje, na prugu Banova Jaruga - Virovitica. S kojim sam oduševljenjem ustajala prije 4 samo da bih ga pratila. Znala sam da će taj dan u vlaku uslijediti neko predavanje strojovođe iz mehanike, hidraulike, pneumatike ili strojarstva. Njihove priče i dogodovštine. To je bilo ono što me od malih nogu osvojilo i privuklo u ovaj svijet', na početku nam kaže prva hrvatska dama strojovođa Lorena Gregurić Matejaš. Objasnila nam je kako se postaje strojovođa. Trenutno, kaže, postoji više mogućnosti. Kao odabir zanimanja u srednjoj školi, obrazovanjem odraslih ili prekvalifikacijom iz postojećih zanimanja na željeznici.

'Moj put počeo je izborom srednje škole. Kako su me uvjeravali da žena ne može biti strojovođa, upisala sam ZTŠ za zanimanje prometnika, to jest prometno-transportnog tehničara, i upoznala nju. Mog heroja, moj uzor, djevojku po imenu Jasna Radočaj koja je upisala za strojovođu. Ipak se može! Nakon molbi i žalbi uspijevam upisati drugu godinu, kao od šale dajem razliku predmeta i tu počinje moj san snova. Hidraulika, pneumatika, strojarstvo, elektrotehnika, mehanika i, ono najbolje, strojarski i električni dio vučnih vozila. Zbilja se daje sve od sebe da se ti mladi dobro obuče i da budu dobro pripremljeni za to zanimanje. E to je pola posla! Nakon završene srednje škole mladi strojovođe trebaju stažirati određeni broj sati. Sad zbilja ne znam koliko jer smo shvatili da ljudi koji dođu nemaju dovoljno vremena spremiti se za ovaj poprilično zahtjevan posao i taj je rok udvostručen. Kreće se oko šest mjeseci, nakon čega ide ispit kojim se postaje punopravan član naše velike obitelji', kaže i otkriva što joj je bilo najteže za savladavanje.

'Jedina teška i mukotrpna stvar bila je probiti ovaj led i uopće dobiti priliku doći na željeznicu. Punih 15 godina, da, dobro ste čuli, kucanja na vrata i molbi za posao. Tek ulaskom u Europsku uniju i dolaskom nekih mladih ljudi na vodeće pozicije pružena mi je prilika da se javim na natječaj za stažiranje i pokažem da je to ono što znam i volim raditi', opisala nam je Lorena, podrijetlom iz malog slavonskog sela Piljenice, a danas živi u Lipovljanima.

Na pitanje koliko je do sada otprilike odvozila kilometara, priznaje da nema odgovor. 'Radim punih pet godina i svaki dan je drugačiji. Ponekad su tu super duge ture od Slovenije do Vinkovaca, ponekad prigradski vlakovi, te dnevno prevezemo sedam, osam vlakova između Dugog Sela i Harmice, a ponekad ostajemo u domicilnoj vuči obavljajući poslove dežurnog koji se odnose na pripreme vlakova, manevriranje u svrhu popravaka, čišćenja, pranja, pregleda i slično', kaže Lorena, pojašnjavajući da vozi sve vrste vlakova u putničkom prometu, a to su prigradski, lokalni putnički, brzi, ubrzani, međunarodni, agencijski. 'Mogu upravljati svim elektrovučnim vozilima. Znači, niskopodni, elektromotorni vlak koji svi zovemo 'mađar' i sve vrste električnih lokomotiva', otkriva. Pitamo je što misli zašto više žena nije zainteresirano za taj posao i kako bi ih ona motivirala za vožnju vlaka?

'Moje skromno mišljenje je da problem nastaje u samoj mogućnosti dobivanja posla u ovoj struci. Postoje djevojke koje su završile školu, uključujući moju kolegicu Jasnu, ali im nije dana prilika da stažiraju. Da nije ovog nesretnog Covida, moja draga kolegica Jasna već bi radila, ali to je stalo spletom nesretnih okolnosti i sad čeka novu priliku za stažiranje, za koju se nadam da će je uskoro dobiti jer znam kako je čekati nešto takvo. U Hrvatskoj trenutno postoji nekoliko djevojaka koje su završile srednju školu ili tečaj za osposobljavanje i stažira samo jedna od njih. Vjerujem da bi ih se motiviralo da postoji neka vrsta bolje suradnje između škole i poslodavca te bi se tim mladim ljudima omogućilo stažiranje i izlazak na ispit jer tek polaganjem stručnog ispita postaješ strojovođa. Čeka se po nekoliko godina. Mladi ljudi odlaze ili pronalaze druga zanimanja. Danas je bitno da radiš, a ne što radiš', naglašava. Dotakli smo se i predrasuda muških kolega, jer i ona ih je osjetila na svojoj koži.

'Naravno, od šačice mahom starijih kolega kojima je strašno to što im i vlastite supruge imaju vozačku. Šalu na stranu, kolege su divni. Od prvog dana potrudili su se da se osjećam dobrodošlom, da znam da ih mogu pitati bilo što i da su uvijek spremni na pomoć i suradnju. Moj stav od početka je bio - ja to mogu sama! Tako sam pristupila i mentalno i fizički i oni su to prihvatili. Došla sam ovdje spremna za dokazivanje. Ali spremna. Čak i onaj manji broj nespremnih na ženu u ovom poslu nakon nekoliko tura, upoznavanja i shvaćanja opsega moga znanja opustio se i radimo rame uz rame. Danas toliko njih povezujem s riječju prijatelj i smatram dijelom velike obitelji. Veže nas dobro i loše. Zajedničke situacije, slični problemi. Tek u nekim teškim i lošim situacijama, tipa pregaženja, bolesti i nažalost gubitak nekog od nas, shvaćaš koliko su ti dečki nesebični i divni', ponosna je. Prihvatili su je kolege, a do sada nije bilo ni putnika koji bi vratili kartu jer ih, eto, ne vozi Ivan ili Tomislav, nego baš Lorena.

'Sada, nakon pet godina, toliko me ljudi pozna i često mi mahnu, dođu pozdraviti, čestitati ili čak pohvaliti. Prva godina bila je komična. Začuđena lica, pa onaj uplašeni pogled koji traži odraslu mušku osobu u mom društvu, nevjerice, kimanja glavom, ali nikad negativnih ili loših iskustava', prisjetila se Lorena. A kako je obitelj prihvatila neobičnu činjenicu da će voziti vlak?

'Koje je to veselje bilo! Znali su koliko sam godina sjedila na terasi, ispijala kavu i pričala im o tim divnim vlakovima koje sam čula i po primjerice zvuku kompresora znala prepoznavati u daljini. Bili su mi velika i strpljiva podrška u vrijeme stažiranja i ispita. Moram priznati da se cijela obitelj dosta prilagodila meni i novoj organizaciji u kućanstvu. Prilagodili smo obaveze mom rasporedu, odlaske u glazbenu školu, posjete, izlete... Ponosna sam majka iznimno hrabre i samostalne djece, malih odlikaša koji su puni energije za sport, rukomet i glazbenu školu. Tamara naime svira violinu, Nikola gitaru, a Dorian klavir. Pokušavamo sve slobodno vrijeme provesti skupa jer me zbog odlaska u Zagreb ima premalo kod kuće. Zato u slobodne dane puno putujemo, obilazimo Lijepu Našu, planinarimo ili samo chillamo i roštiljamo doma', sretna je.

Zanimalo nas je je li ikad pomislila da joj je dosta svega i da to više ne želi raditi ili još uvijek pjevajući ide na posao, kako je ranije izjavila. 'Još uvijek sam ja onaj čudak koji se pojavi u 3 ujutro i pjevuši ili pokušava fućkati. Ispunjava me ovaj posao. Ponekad dođem umorna od teškog dana, protekle ture ili tko zna čega. Onog trenutka u kojem uđem u lokomotivu i osjetim njezine mirise, kroz mene prolazi neki mir. Ili kad sjednem u upravljačnicu i položim ruke na kočnik i preklopku vožnje. To je to. To je ono što me čini sretnom. Ta snaga tih strojeva i masa koju vučemo iza nas. Ima dana koji nas iscrpe. Loši vremenski uvjeti, nesreće na poslu, ponekad umor... ali uvijek je ono lijepo jače od svega toga', ponosno je istaknula i otkrila o čemu razmišlja vozeći.

'Većinom o onome ispred i iza sebe. U ovom poslu nema mjesta greškama. Koncentracija je ono što ne smije popustiti. A ispred nas je svaki dan neka druga situacija, druga pruga, drugo vučno vozilo, drugi uvjeti. Uvijek je nešto novo i drugačije u toj jednadžbi. Neki nepredviđeni događaj, radovi, putnici koji jure ispred vlakova ili slučajni prolaznici koji svugdje prelaze prugu. Obožavam biti točna, koliko je to u našoj mogućnosti, i obožavam stati onako meko da to putnici ne osjete i da kolege kondukteri mogu obavljati svoj posao bez držanja jednom rukom. Želim da putnici budu zadovoljni bar nečime u ovoj teškoj situaciji u kojoj imamo malo vlakova i puno radova. Mama sam i naravno da često razmišljam o svojim malenima i njihovim obavezama. Ali za sve postoji mjesto i vrijeme, tako da se čujemo kad stojim i mogu se u miru posvetiti njima', veselo kaže Lorena.

Prije nego pokrene vlak, nema neki svoj posebni ritual. 'U ovom poslu nikad nije jednolično i dosadno. Ponekad preuzmem vlak u prolasku, ponekad sama pokrećem lokomotivu, ponekad iz domicila, ponekad iz nekog drugog mjesta. Zajedničko svakom danu je javljanje, trenutak u kojem dođeš na posao, javiš se nadzornicima, dobiješ lokomotivski. Uvijek imaš nekoliko minuta da pozdraviš ostale kolege, popričaš, našališ se i onda svatko svojim putem. Jedina konstanta u svemu tome moje je pjevanje i to je oduševljenje koje ne jenjava', smije se.

Bavi se zahtjevnom profesijom, u kojoj su smjene dugačke te uključuju rad noću i puno samoće. Njezin posao nosi mnogo stresa, vozi u teškim vremenskim uvjetima, uz često neoprezne pješake i vozače cestovnih vozila. Evo kako se opušta nakon radnog dana.

'Moja djeca su moj 'relaksans'. Kad dođem doma i čujem te glasiće, nestaje sve loše iz tog dana. Obožavam kuhati, praviti kolače, udovoljavati im. I moram priznati da me opušta vrtlarenje. Uvijek nađemo vremena za šetnju šumom, obližnjim jezerom. Svi volimo planinarenje i priliku da nešto novo vidimo i naučimo. Onaj pravi višak stresa rješavamo bijegom na bazene', kazala je. Na nezgode i kvarove ne može se pripremiti, no otkrila je kako reagira u takvim situacijama.

'Znam da sam čudak, ali ja obožavam kad se nešto dogodi. To mi daje priliku da razmislim što mogu napraviti da otklonim kvar, osposobim svoju lokomotivu jer tako napokon možeš primijeniti ono naučeno iz davnih srednjoškolskih dana. To su situacije u kojima nema mjesta panici. Osoba sam koja uvijek razmišlja na način: 'OK, ovako ne može.' Onda samo moramo pronaći način na koji ipak može. Nema - ne ide, uvijek postoji rješenje. Po prirodi nisam paničarka i odlično funkcioniram pod pritiskom, što je ponekad vrlo bitno. U principu, samim odabirom ovog zanimanja moraš biti takav. Naši mentori potrude se za vrijeme stažiranja pripremiti nas vlastitim iskustvima za svakakve situacije', poručila je. Nekad se bavila hobijima - radom u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, pjevanjem i plesanjem u mješovitom pjevačkom zboru Lipa - no trenutno je to stavila na čekanje.

'Dio krivnje prebacit ću na činjenicu da mi je preminuo otac pa sam se jedno vrijeme povukla iz svega. Zatim je uslijedio Covid. Nekako mi je trenutno prioritet provesti što više vremena s djecom. Tako brzo odrastaju i sigurna sam da ću jednog dana ponovno otvoriti ta vrata', tvrdi Lorena te trenutno kao strojovođa vozi na skoro svim elektrificiranim prugama u Hrvatskoj, Zagreb - Dobova u Sloveniji, Križevci - Koprivnica, Novska - Slavonski Brod - Vinkovci, Sisak - Sunja - Volinja, prigradski promet između Harmice i Dugog Sela te njoj najdraža pruga Karlovac - Ogulin - Moravice.