Nedavno su završene Ljetne paraolimpijske igre u Tokiju, natjecanje medijski nekima manje atraktivno od Olimpijskih igara, no ne i manje važno, na kojem su nastupili sportaši i sportašice s invaliditetom. Ove se godine okupilo njih više od 4500 iz 163 države, a njihova natjecanja nisu ništa manje uzbudljiva od onih potpuno zdravih sportaša i sportašica. U Japanu je za to vrijeme bio i Luka Đurasek, 27-godišnji mladić zlatnih i spretnih ruku iz Nove Gradiške, jedan od tehničara zaduženih za besplatne usluge servisa i popravka kolica svih natjecatelja koji su izborili nastup na POI-ju
U paraolimpijskom, baš kao i olimpijskom sportu postoje nevjerojatni šampioni koji nadmoćno pobjeđuju vrhunsku konkurenciju. Ove godine kao velika pomoć mnogim sportašima kao predstavnik Ottobocka iz Hrvatske u servisnoj službi bio je Luka Đurasek, kojem su ovo bile prve Paraolimpijske igre na kojima je sudjelovao.
Do sada se dokazao odličnom tehničkom podrškom na brojnim sportskim događanjima u raznim disciplinama - košarka u kolicima, tenis, hokej na kolicima - a u Japan je stigao 22. kolovoza nekoliko dana prije početka igara i kaže nam da ima sjajne impresije te će ih nositi sa sobom cijeli život i nadati se drugoj prilici možda već u Pekingu iduće godine, na Zimskim paraolimpijskim igrama u ožujku.
'Naime Ottobock je službeni tehnički partner zimskih i ljetnih Paraolimpijskih igara od 1988. godine. Mogu reći da u Japanu ljudi žive potpuno drugačije i svi su jako druželjubivi i nasmijani, što odaje samo to koliko je drugačija zemlja od drugih. Naučio sam puno toga, što ću primijeniti u budućem radu u Ottobock Adriji te pokušati prenijeti znanje i dojmove koje sam stekao. Biti član tima sastavljenog od tehničara iz 24 zemlje u kojima naša tvrtka posluje velika je privilegija, a imati priliku rješavati probleme i pružati pomoć sportašima tijekom natjecanja ispunjava svakoga. Ukupno smo imali više od 2000 popravaka i potrošili tone i tone opreme kako bismo svakom sportašu pružili mogućnost da se natječe na očekivanoj, vrhunskoj razini. Ukupno sam sudjelovao desetak dana, što s timom, što samostalno, u 200-tinjak popravaka i za mene je to iskustvo zlata vrijedno', ponosan je Đurasek.
Za njega je to bio velik pothvat i smatra da je sama činjenica da je među odabranima ogromna satisfakcija i poticaj za budućnost. 'Svi kolege su vrhunski profesionalci u pojedinom poslu i od svakoga od njih možete nešto novo naučiti. Dakle to je nevjerojatna prilika za učenje. Tim koji je sastavljen ove godine bit će samo poticaj da radim i da ostanem u istom timu do sljedećih igara - Peking 2022., Pariz 2024.', kaže. Ispričao nam je koje su sve pripreme morali proći i zadovoljiti kriterije da uopće mogu otići na POI.
'Ono što je trebalo zadovoljiti je imati minimalno tri i pol godine iskustva na poslu koji sam odrađivao na POI-ju. Riječ je o servisiranju kolica, programiranju elektromotornih kolica te mogućim certifikatima koji su mi omogućili lakši ulaz u odabrani tim. Pripreme za Japan uopće nisu bile jednostavne i mislim da su svi od kolega s kojima sam radio istog mišljenja. Uz stručni dio, koji je bio iznimno sadržajan i koristan, ali istovremeno intenzivan, posebna problematika bile su pandemijske mjere. Prije svega, morao sam napraviti dva PCR testa 96 sati i 72 sata prije leta za Japan, što je velik stres jer ako si pozitivan, cijela priča je završena. Ujedno, svakodnevno sam koristio aplikacije kako bi građani, atletičari i ostali ljudi koji borave u Japanu bili sigurniji od zaraze. Konkretno, koristili smo aplikacije OCHA i COCOA. OCHA je pratila našu svakodnevnu prijavu temperature i ostalog, a COCOA je služila kao preventiva da ne dođemo u bliski kontakt sa zaraženim unutar 20-ak metara s obzirom na to da putem signala obavještava da ste blizu zaražene osobe', opisao je.
Tim poslom bavi se već sedam godina. Zanimalo nas je kako se počeo baviti njime i gdje je izučio zanat.
'Ovo pitanje mi danas zvuči nerealno jer s 19 godina nisam mogao zamisliti da ću raditi ovo. Ali sad ovaj posao toliko volim da mislim da neki drugi za mene ni ne postoji. Od 21. godine počeo sam pohađati edukacije o invalidskim kolicima,a, a sjećam se da sam na prvu od njih išao u Königsee u Njemačkoj te sam učio o Invaderu, specijalnim kolicima za igranje košarke, ragbija i tenisa. Za takva kolica uzima se preko 40 mjera, a trajno zavareni dio izrađuje se prema specifikacijama igrača te se svaki kut i mjera izrađuju prema korisniku i njegovim željama', pojasnio nam je.
Nakon toga Luka je pohađao nekoliko edukacija o popravcima poslije isporuke aktivnih i standardnih kolica.
'Trenutno unapređujem svoje znanje edukacijama o elektromotornim kolicima te programiranju na kontrolnim jedinicama (VR2, VSI i R-net). Inače, kada sam počeo raditi u firmi Ottobock, mislio sam da je to samo na tri mjeseca. Imao sam potom osjećaj da je sve posloženo kao po špagi i zapravo je bilo tako. Dokazivao sam se koliko sam mogao i zaista nije bilo lako. Svi smo tu da se dokazujemo i pokušavamo ići naprijed, ali na ispravan način. Za ovu priliku u Tokiju želim zahvaliti cijeloj firmi Ottobock jer je imala veliku vjeru u mene, podržala me s mojom obitelji i prijateljima i, najbitnije, naučila me poslu i kako raditi', ističe.
U Tokiju je radio u tri smjene, a otkrio nam je koliko je izvršio popravaka.
'Ne znam točan broj. Znam da se brojka kreće oko 200, a kao tim napravili smo velik posao s oko 2000 popravaka, što je stvarno odlično za atletičare, a i tako za nas kao tvrtku. Moram reći da sam radio najviše na tenisu u kolicima prva tri dana, kada se skupila većina svih mojih popravaka. Vodeći ljudi prepoznali su moju kvalitetu i stručnost, kao i priliku da na najtežem sportu te pokažem svoje znanje i sposobnost', naglasio je i rekao nam više o tome koji su bili najčešći kvarovi.
'Najviše su tražili izmjenu guma, popravak sjedišta i leđnog naslona, varenje aluminija, šivanje i preradu presvlake. Izmjena guma spada u grupu jednostavnijih popravaka, no varenje aluminija ili šivanje presvlake puno su kompliciraniji. Ono što je otežavalo naš rad bili su popravci na kolicima drugih proizvođača. Trebalo je posjedovati veliku stručnost i vještine u timu nas tehničara kako bismo probali u potpunosti osposobiti kolica uz pomoć dijelova koje smo imali. Imali smo i pravilo nakon svakog popravka tražiti procjenu drugog tehničara kako bismo se uvjerili da je to ono najbolje što smo napravili u servisu za pojedina kolica', objasnio je. Dotakli smo se i toga koliko je najviše imao popravaka u jednom danu i koliko se brzo zamijeni guma ili otkloni sličan kvar.
Najviše je, kaže, radio na kolicima za tenis te je pokrivao osam terena i dnevno imao od 40 do 50 popravaka.
'To je stvarno puno, ali od velike pomoći bili su kolege iz Njemačke i Amerike jer su savršeno odrađivali svoj posao. Bio je to odličan timski rad. Tenis je zahtijevao prilagodbu i odgodu natjecanja, tj. mečeva jer su bile velike vrućine i visok postotak vlage pa su natjecanja počinjala tek poslije 17 sati, a završavala u ponoć. Zapravo, moja smjena tih dana trajala je 15 sati, što nije nimalo jednostavno i dosta je naporno. Uz sve to imao sam dvije jako teške intervencije na terenu i uspio sam ih riješiti u zadanom vremenu. A to je iznimno bitno. Primjerice na tenisu u kolicima ako se dogodi kvar na kolicima, a vi ga ne riješite unutar 15 minuta natjecatelj će dobiti žuti karton. A ako isti kvar ne riješite unutar 20 minuta natjecatelj će biti diskvalificiran. Zapravo onda sam saznao koliko je posao koji radim bitan i zašto su baš nas nekolicinu odabrali za intervencije na sportovima s kolicima', kaže Luka Đurasek.
Za tenis u kolicima specifično je to da se mora riješiti kvar na kolicima unutar 15 minuta, jer u suprotnom će natjecatelj dobiti žuti karton. 'A ako isti kvar ne riješite unutar 20 minuta, natjecatelj će biti diskvalificiran, što je stvaralo stres i paniku. Pogotovo ako odmah ne znate rješenje. Budući da sam prvi imao slučaj hitne intervencije u cijelom našem timu, vijest se brzo proširila. Tim je nakon toga organizirao i malu proslavu. To su značajni trenuci jer jačaju snagu i povezanost ljudi u timu. Nitko od nas nije olako shvaćao ovaj posao i svi smo imali želju napraviti najbolje moguće da sportaši imaju najbolju moguću podlogu za to da daju sve od sebe na terenu', tvrdi Đurasek.
Objasnio nam je i jesu li ogromne razlike u modelima, kvaliteti kolica od zemlje do zemlje.
'I na najboljim modelima greške su normalne. Jednostavno, u određenom vremenu zbog korištenja kolica na sportskim natjecanjima i treninzima događaju se kvarovi (gume su potrošne, aluminij i karbon pucaju zbog čestih udaraca, felge se ne pregledavaju često, a na natjecanjima je njihova uporaba svakodnevna). Mogu reći da smo zamijetili da su natjecatelji iz afričkih zemalja imali najviše popravaka što se tiče kolica. Zapravo, bilo je slučajeva da neka od njih uopće nisu bila upotrebljiva do tada', govori nam.
Danas radi u prodaji Ottobock Adrije d.o.o. za nešto drugačija kolica, odnosno ona koja se rijetko imaju priliku vidjeti.
'Riječ je o modelu sa specijalnim kontrolama, odnosno elektromotornim kolicima s posebnim načinom upravljanja (bradom, puhanjem). Mislim da smo jedina firma koja danas isporučuje takva kolica jer zahtijevaju dugu isporuku zbog složene proizvodnje te stručnost prilikom uzimanja mjera', napominje. Uz ostalo, bavi se prodajom Klaxona, električnog priključaka za invalidska kolica koji ih u trenu pretvara u motorizirani uređaj.
'Taj priključak se jednim klikom spaja i odspaja s kolica. Na taj način osoba postiže znatno veće brzine, prelazi s lakoćom arhitektonske barijere, ide bez problema uzbrdo i nizbrdo i još puno toga. Posebno je zadovoljstvo vidjeti reakcije osoba koje prije nisu probale ovo pomagalo jer im zaista podiže kvalitetu života na višu razinu. Ugrubo radim mjerenje, narudžbu, isporuku te programiranje kolica za veći dio Hrvatske', kazao je simpatični 27-godišnjak, a za sebe će reći i to da je nekada trenirao košarku. 'Danas se svakodnevno bavim rekreacijom poput funkcionalnog treninga, trčanja, vježbanja u teretani te rekreativnom vožnjom biciklom', kazao je na kraju razgovora.