Na svom blogu povremeno i razgovara sa zanimljivim sugovornicima, ljubiteljima planina i prirode. Ovih je dana taj upitnik popunio Vjeran Mišurac, bivši HRT-ov voditelj i reporter neprežaljene 'Žive istine' i drugih emisija iz kojih se vidjelo da voli sportske izazove u kombinaciji s prirodom, posebno daskanje na snijegu i penjanje u stijenama. Mnogi ga pamte i kao frontmana reggae benda Zinedine Zidan, ali već ga dvije i pol godine ne viđamo na ekranima niti na pozornicima. Rođeni Splićanin avanturističkog duha za sobom je ostavio i televiziju i Hrvatsku. Nije imao plan, ali imao je želju i odredište. Ledenjaci i gejziri dalekog Islanda novi su mu posao i dom njegovoj obitelji.

Dok je živio u Hrvatskoj, obožavao je snowboarding.

'Jednom daskaš, uvijek daskaš. Mislim da je to ocjena s kojom će se svi koji su probali snowboarding rado složiti. Kad smo odlučili otići iz Hrvatske, jedan od najbitnijih kriterija za odabir budućeg prebivališta bila je blizina skijališta. Pored Reykjavíka ih imamo dva, a kratka staza napravljena je i u gradu, za slučaj da ti se ne da ići dalje. U Zagrebu smo tako visili na Sljemenu, a ovdje nam je najljepše na Bláfjöllu, skijalištu koje je četiri puta veće. Bonus je to što s vrha na tri strane puca pogled na ocean, vidi se i prijestolnica, ugniježđena na obali zaljeva Faxaflói, a na četvrtoj se otvaraju vidici prema nazubljenim planinama u divljini središnjeg dijela otoka', ispričao je Vjeran Mišurac za Facebook blog 'Što sam naučio na planini'.

Kad je o novim strastima riječ svakako će se okušati i u surfanju. 'Island je otok u sjevernom Atlantiku i valovi znaju biti fantastični. Je li hladno? Naravno, ali uz debelo neoprensko odijelo, čizmice i zaštitu za glavu, ne bi trebalo biti problema. Tako bar tvrde lokalci', kaže nekadašnji HRT-ovac. Ispričao je kakve su islandske planine u odnosu na hrvatske.

'Budući da sam visokogorac koji nema problema sa surovim uvjetima i izloženošću, a rado se zaputim i u alpinističke smjerove, bilo ljetne bilo zimske, u Hrvatskoj sam se najbolje provodio ondje gdje mogu činiti baš to. Naravno, kad god bih uhvatio vremena, zaletjeli bismo se do Alpa na ozbiljne uspone, koji uključuju strminu, snijeg, led i stijenu. Teško mi se sjetiti kad sam posljednji put otišao na turu bez užeta i barem elementarne alpinističke opreme', rekao je.

Onima koji su se prepoznali u takvom opisu, islandske će planine, smatra, biti pravo otkriće. 'Iako je najviši vrh visok tek nešto više od dvije tisuće i sto metara, valja uzeti u obzir da se penješ skoro s morske obale, a ne iz neke alpske doline gdje startaš s 1500 m nadmorske visine. Stijene su drukčije, nema vapnenca na koji smo naviknuli u Hrvatskoj, nema ni granita, koji nam je svima u srcu zbog genijalnih pukotina koje se mogu iskoristiti za penjanje po litici. Ovdje prevladavaju vulkanski materijali poput bazalta i regolita. Nekad je krušljivije od vapnenca pa treba biti oprezan na svakom hvatištu, ali ima i čvrstih monolita na kojima su Islanđani izgradili sportska penjališta sa zavidnim brojem smjerova', pojašnjava.

Neke su, dodaje, odlučili ostaviti u prirodnom stanju, bez spitova u stijeni, tako da se mogu popeti samo uz alpinističku opremu (zaglavci, frendovi, zamke i ostalo što život čini ljepšim.) 'Zima je na Islandu malo hladnija nego u Hrvatskoj pa stjenoviti vrhovi znaju biti potpuno okovani ledom. U takvim uvjetima jedva čekamo vikend, jer debeli led je najsigurniji oslonac, dakako – pod uvjetom da znaš s derezama, cepinima i ledenim vijcima. Ako ništa drugo, nađemo neki zaleđeni vodopad u divljini ili odemo do ledenjaka s ogromnim pukotinama vertikalnih ledenih zidova i eto zabave, pohvalio se Mišurac.

Islanđani se rado otisnu u prirodu, a velika većina ih posjeduje gojzerice. 'Neki izbjegavaju zimsko planinarenje, vjerojatno zbog nedostatka znanja i iskustva, no upoznao sam mnoge koji neće zazirati ni od najtežih zimskih ruta. Čudno je kako se perspektiva s vremenom mijenja – prije nekih pedesetak godina netko je pitao nekog lokalca je li hodao po ledenjacima. Odgovor je bio kratak i jasan: 'Što ću ondje? Pa ondje nema ničega.' Danas ne može biti drukčije. Tako je to valjda kad društvo napreduje, ljudi imaju mnogo više novca i slobodnog vremena nego nekad pa se s vremenom razvila i kultura boravka u prirodi uz duge planinarske ture, od kojih neke traju i šest dana', smatra.

Na pitanje što je ondje pojam pravog planinarskog pothvata, izdvojio je najviši vrh Islanda, Hvannadalshnúkur (2109 m n.v.) i susjedni skup vrhova koji se kolektivno naziva Hrútsfjallstindar. 'Na obodu vulkana Oræfajökull, pod ledenom kapom punom opasnih pukotina, uspon je najbliži onome što vas čeka na ozbiljnim alpskim vrhovima u zimskim uvjetima. Dobra strana je što ovdje takvi uvjeti traju cijele godine. Led je stalno tu, a ako se strpiš dotad, nema mraka. Doslovce. Polarni dan je strašna stvar za opake ture. Osim navedenih vrhova na obodu Vatnajökulla (najveće ledene kape u Europi), tu su i moj omiljeni Skessuhorn, vrlo blizu Reykjavíka. Zovu ga islandskim Matterhornom i zimi doista izgleda kao njegova manja verzija. Stijena, led i strmina – raj za miješano penjanje gdje moraš koristiti i ruke i cepine', tvrdi Mišurac.

Što se sportskog i ljetnog alpinističkog penjanja tiče, najbolji je Vestrahorn, na južnoj strani Vatnajökulla, nedaleko od pitoresknog gradića Höpna. Ima smjerova dužih od 400 metara, ali ako netko nema ozbiljno iskustvo, ondje, napominje Mišurac, nema što tražiti. 'Upravo smo se odande vratili. Nismo penjali ljetne smjerove, jer je planina još pod snijegom, ali smo u blizini našli nekoliko vrlo zahtjevnih zimskih uspona. Kamo god se okreneš prva je reakcija: 'Gle ovo, vidiš onu pukotinu, kroz onaj žlijeb pa na onu stijenu lijevo, onda grapa do vršne piramide pa mix do vrha...' Da skratim, kamo god da kreneš, lako ćeš naći nešto što ti se sviđa i što ti prema iskustvu i znanju odgovara. Island baš i nije poznat po ravnicama', ističe.

Otkrio je što ondje jede i pije na planinarskim turama, odnosno, što su panceta i rakija u tamošnjoj varijanti. 'Islanđani jako vole sušenu ribu. Vrlo lagana, puna bjelančevina i esencijalnih masnih kiselina, idealno se prenosi, a najbolja je kad je umočiš u maslac i uživaš u kombinaciji aroma. Meni se sviđa, ali ako ne volite miris suhe ribe (npr. bakalar koji se kod nas kuha za Badnjak) bolje se držite pancete. Islandska slanina je izvrsna i neće vam prirediti kulturni šok. Što se rakije tiče, najnotornija brlja na Islandu je Brennivín, u prijevodu: 'goruće vino.' Okus je sličan vodki ili skandinavskom akvavitu. Našim rakijašima to, vjerujem, ne bi trebalo predstavljati problem', rekao je.

Radi kao vodič po ledenjacima. Evo što je trebao proći i naučiti da bi to mogao i što je bilo najteže. 'Što se znanja i iskustva tiče, nešto od toga sam već spomenuo. Moraš znati baratati užetom, ledenim vijcima, derezama, cepinima... Tu su i tehnike spašavanja palog penjača iz ledenjačke pukotine, za slučaj da te klijent ne sluša i završi u rupi u ledu. Neke su duboke i trideset metara, a vodič mora znati spasiti klijenta i dovući ga natrag gore po vertikalnom ledenom zidu čak i u slučaju da je ozlijeđen i ne može nimalo surađivati. Treba imati i osnovna znanja iz prve pomoći, naravno', poručuje. Kad je odlučio otići s HRT-a i iz Hrvatske, potaknut besmislom hrvatske zbilje, nije, priznao je, imao plan.

'Znao sam samo odredište. Istražio sam tvrtke koje se bave turama u prirodi i poslao im životopis. Najbrži je bio Arctic Adventures - odmah su sa mnom odradili video-intervju. Sutradan su me pitali kad mogu početi. Rekao sam im da stižem u Reykjavík u petak 5. veljače. 'OK, skupimo te na aerodromu i idemo u bazu.' Jedva sam ih izmolio da mi daju bar vikend u Reykjavíku, da se zabavim s prijateljima, koji su mi pomogli i oko selidbe. Te subote smo završili na hrvatskom tulumu. Kad sam okupljenima rekao da sam stigao s gotovim brojem socijalnog osiguranja i poslom u džepu te da u ponedjeljak dobivam trajno prebivalište i idem ravno na posao, nisu mi vjerovali. 'Ti si specijalac, čovječe! To nitko od naših još nije uspio!' Jedna cura mi je rekla: 'Kaj je, još ti nije jasno di si, a?' Odgovorio sam kao iz puške: 'Jasno mi je gdje sam, samo mi nije jasno što tu radim.'Tjedan dana kasnije, u bazi na jugu Islanda osjećao sam se kao kod kuće, kao da nigdje drugdje nikad nisam ni bio. Za šest mjeseci je stigla i obitelj i sve je sjelo na svoje mjesto', prisjetio se.

Opisao je kako izgleda savršen dan na planini za njega.

'Kao i uvijek. Rani start, zahtjevan vrh, snijeg i led, strme stijene. I pogled na najljepšu zemlju na svijetu. Sad znam da je to Island. Primjerice, kad smo se popeli na Eyjafjallajökull, vulkan poznat po erupciji 2010. i obustavi zračnog prometa nad Europom, imali smo pogled od kojega zastaje dah, a bili smo apsolutno sami na planini. To je ono što Island izdvaja od drugih planinarskih odredišta. Često ne vidiš živu dušu, a što sam stariji i bolje poznajem ljude, to mi sve više odgovara', iskren je. Nikad nije čuo Islanđane da pjevaju neke posebne planinarske pjesme, ali on i nekolicina njih obožavaju pjesmu islandske glazbenice Bríet, koja govori o planini Esji tik do prijestolnice. Vjeran je ispričao koliko dana i novca bi trebalo i koje doba godine bi bilo idealno za nekog tko bi htio doći i vidjeti planinarske highlighte Islanda u ne preležernoj, ali niti penjački prezahtjevnoj turi.

'Što se novca tiče, što više to bolje. Island je skupa zemlja koja izvrsno brine o svojim stanovnicima, tako da si svatko može priuštiti normalan životni standard, ali izlasci, putovanja i smještaj znaju ozbiljno iscijediti novčanik. Dođeš li zimi, smještaj će ti vjerojatno biti povoljniji, ali dan traje jako kratko. Što god odlučiš napraviti u planini, moraš biti brz i siguran. Lavine ubijaju i na 'pitomim' planinama, a sniježne padine su vrlo skliske pa tehnika samozaustavljanja cepinom mora biti na razini refleksa. Ako ti je to hard-core, dođi na ljeto. Tada možeš birati hoćeš li na snijeg ili nećeš, a zabava ti je svejedno zajamčena. Osobno, nikom ne bih savjetovao da dolazi na manje od dva tjedna. Toliko toga ima za vidjeti. Pitanje je samo odakle prosječnom Hrvatu nekoliko tisuća eura za put, smještaj, najam automobila i poneki odlazak u restoran – dakle, ništa luksuzno, ali rekoh – Island je skup', priznaje.

Poruku za kraj ispričao je kroz izreku Islanđana 'Þetta reddast', prijevodu: 'To će se riješiti.' 'Ako pomisliš da ti je teško, uvijek možeš posegnuti za tom dubokom narodnom mudrošću. Islanđani su vrlo optimističan i ležeran svijet, a opet sve funkcionira mnogo bolje nego u nekim zemljama koje bih mogao imenovati, gdje je intenzitet 'sekiranja' obrnuto proporcionalan konačnom učinku. Ovdje se lijepo živi i pušta se druge da žive kako oni hoće. Prekrasna zemlja bez stresa – tko bi joj odolio?', zaključio je Vjeran Mišurac.