Iako putujem tragovima Aleksandra Velikog, moram priznati da malo toga dijelim s njim. On je gradove - one koji su se odlučili upustiti u fatalnu pustolovinu pružanja otpora najjačoj sili tadašnjeg svijeta - osvajao tako da pobije stanovnike i poravna grad sa zemljom. Ja imam nešto pitomiji pristup: za mene je grad osvojen kad nađem 'svoj' restoran i zanimljive ljude koji u njemu rade. U Selcuku, mojoj bazi za istraživanje maloazijske obale Turske, Şükrü Baba nameće se kao logičan izbor, nema napisanog jelovnika, hrana je izložena u kuhinji, a ljudi koji u njemu rade, baš kao i njihovi gosti uvijek su nasmijani.

Şükrü Baba pokazao se kao pun gastronomski pogodak, ne samo zbog izuzetne hrane, nego i zbog zabavnog kuhara Selima, koji mi, kad ne kuha, čini društvo za stolom. Nije da vodimo dubokoumne razgovore, on tek malo natuca njemački, trag godina kad je pokušao s restoranom u nekom njemačkom gradu. Stvari se u globaliziranom svijetu brzo mijenjaju: kako danas gospodarska situacija izgleda, moglo bi se uskoro dogoditi da Nijemci dolaze kao gastarbajteri raditi u Tursku, najpropulzivniju europsku ekonomiju! Ne pričamo Selim i ja previše, ali punih usta i nije pristojno pričati. Hrana je ovdje prava gastronomska fešta, a Selim je urnebesno duhovit. Nije da to mogu osobno potvrditi: njegove su anegdote uvijek na turskom, ali glasan smijeh gostiju za susjednim stolovima rječito govori.

Turska hrana vjerojatno je najbolja na ovoj strani svijeta, u njoj je trag svakog osvajanja Turaka, od bečke šnicle pa do indijskog tandoorija, nema čega nema. Između dva hrama, arheološka lokaliteta ili muzeja, uvijek navraćam ovdje. Što se mene tiče: Selcuk je osvojen - bez žrtava!

Putovati se mora pa tužna srca ostavljam Selima i njegove kebabe, meze, köfte, dönere, musake (turkiše, niks grečiske, naglašava!) kiymali fasulye, etli pilave... i sve one halve i baklave kojima se završavao objed. Odlazim u Halikarnas, grad jednog od sedam čuda starog svijeta, monumentalne Mauzolejeve grobnice. Koju, usput rečeno, uopće nije izgradio istoimeni perzijski satrap, nego njegova ucviljena udovica koja mu je, opet nekako 'usput', bila i sestra, Artemizija II. Ipak (kleta ženska sudbino), svaki monumentalni grob danas se zove mauzolej, a ne artemizij.

Aleksandra, međutim, nisu zanimala svjetska čuda, nego izbacivanje perzijske vlasti iz Male Azije pa je dobro utvrđeni Halikarnas, unatoč junačkoj obrani, osvojio za dva tjedna. Po svom običaju, Aleksandar je grad sravnio sa zemljom i nastavio još malo dalje, čisteći posljednje tragove otpora na obali. Da bi zatim krenuo na sjever, u unutrašnjost današnje Turske: prema Gordiju, gdje ga je čekao legendarni čvor. Da bi postao vladar Azije, trebao ga je razvezati.

Halikarnas je danas Bodrum, mondeno tursko ljetovalište u koje svjetski jet-set dolazi da bi se pokazao, ne da bi nešto vidio, a grad je poznatiji po zabavnom noćnom životu nego po svom mauzoleju. Od kojega danas nije ostalo baš ništa.

Ne, nije to Aleksandrova zasluga, već za tri preostala kamena treba zahvaliti Vitezovima reda svetog Ivana koji su u 15. stoljeću izgradili poznati bodrumski Zamak sv. Petra, a Mauzolej im je odlično poslužio kao besplatni kamenolom. Obilazim tu sjenu od nekadašnje slave i bježim iz turističke klopke u koju se Bodrum pretvorio. Ali ću prije toga ipak u tvrđavu sv. Petra: ne zbog nje same, nego zato što je u njoj smješten začudni Muzej podvodne arheologije u kojem je i najstariji istraženi svjetski brodolom, onaj s lokaliteta Uluburun. Posjet ostacima toga brodoloma ostao mi je kao dug iz vremena potrage za Odisejem, jer potječe otprilike iz njegova vremena.

A onda, dalje, za Aleksandrom na sjever. Vraćam se u Istanbul, ne po povijesnom ili književnom poslu, nego zbog sasvim prozaičnih razloga: kako bih 'uništio' svoj tri desetljeća građen status putnika koji uvijek putuje sam. Ovo mi je putovanje u jednome i novo: pridružit će mi se putni partner, točnije (i zanimljivije!) - partnerica. Pišem godinama o prednostima solo putovanja; možda je vrijeme da i ja upoznam drugu varijantu.

Odradio sam svoju solo dionicu, sad mi valja noćnim autobusom za Istanbul gdje stiže Nikolina. Da probam i to čudo: putovanje u (ugodnu) društvu.