U ljeto 2008. moj dečko i ja krenuli smo na putovanje prema Iranu transazijskom željeznicom, linijom koja trenutno povezuje Istanbul i Teheran, a u planu je da jednog dana poveže Europu s Indijom.

Prvi Iranac kojeg smo upoznali bio je mladi poljoprivrednik Sufi koji nije znao engleski, ali to ga nije spriječilo da pokuša komunicirati s nama. Dali smo mu englesko-farsi rječnik iz kojeg je vadio pojmove i pitao nas o našoj zemlji, vjeroispovijesti, obitelji, prijateljima, hrani, a zanimale su ga i teme kao alkohol, droga i gay zajednica u Hrvatskoj. Nakon što nam je otpjevao narodnu religijsku pjesmu i pokazao koju pastu za zube koristi, predano je krenuo u potragu za šahom ne bi li se okušao u njemu sa mnom. Nakon jednosatnog traženja, vratio se s osmijehom na licu i šahom u ruci. Izgubila sam.

Naše prvo mjesto u Iranu bio je Tabriz - grad u blizini iransko-turske granice. Tamo smo imali već unaprijed osiguran smještaj kod Davida i njegove simpatične četveročlane obitelji. Velikodušno su nas primili u svoj dom, bili naši turistički vodiči, upoznali nas sa svojom kulturom i tradicionalnom kuhinjom.

Prvu večer objedovali smo u najvećem tabriškom parku s Davidovom širom obitelji. U mnogim muslimanskim društvima široko je zastupljena 'kultura parka': cijele obitelji u večernjim satima izlaze na piknik, noseći pritom tepihe, deke, kuhala i hranu. Tepihe rasprostru po travi, podgrijava se već prije pripremljena hrana, kuha se čaj, puši nargila (quaylan).

U blizini Tabriza posjećujemo pitoreskno selo Kandovan ili, kako ga mnogi vole zvati, iransku Kapadokiju. To je ujedno i Davidovo rodno mjesto. Selo je staro više od 800 godina, a mnogi domovi u prirodnim i ručno izdubljenim stijenama postojani su još i danas. Ondje žive Davidova majka i sestra u čijem smo u kamenu izdubljenom domu večerali poznate tabriške kofte (ćufte).

Strani turisti u Iranu su prava rijetkost, pa koliko su oni nama egzotični i drukčiji, toliko smo i mi njima. Sve ih zanima o nama: od kulture, hrane, glazbe, raznih običaja, pa tako i onih svadbenih. Znajući da u Iranu pojam nevjenčanog para ne postoji, stavili smo prstenje i predstavljali se kao muž i žena.

Nakon neuspjelog uspona na 'krov Irana', Damavand, zaputismo se na jug prema smirujućem gradiću Kašanu. Ovo je prvi doticaj s pravom perzijskom pustinjskom arhitekturom. Tek što smo krenuli u šetnju po gradu, dva mlada studenta ponudila su nam se kao vodiči. Posjetili smo nekoliko starih palača koje su nekad pripadale imućnim obiteljima. U sklopu svake palače nalazi se i vrt sakriven od očiju javnosti, obično ukrašen jezercem koje ujedno ima i rashladnu funkciju.

Nastavljamo dalje na jug, do najgrandioznijeg grada u Iranu. Isfahan s najvećim minaretom i najvećom džamijom u Iranu, prekrasnim mostovima te ogromnim Imamovim trgom privlači horde turista. Za vrijeme šaha Abasa Velikog, koji je istjerao Turke iz zapadnih provincija te ujedinio zemlju prvi put nakon mongolske invazije, Isfahan je prerastao u centar kulture i umjetnosti u Iranu.

Jazd, prekrasan i opušteni pustinjski gradić, poznat je kao središte zoroastrizma, drevne monoteističke religije Perzijanaca prije arapskih osvajanja i prelaska na islam. Okolica grada puna je zoroastrijskih svetišta, groblja i hramova vatre kao što je Čak Čak. Jazd je također poznat i kao grad 'hvatača vjetra', drevnih pasivnih rashladnih sustava. Ovdje gotovo svaka kuća posjeduje takav toranj, a onaj na palači u vrtu Doulat Abada od 36 metara najviši je u Iranu.

Zadnje dane u Iranu provodimo u Širazu, na čiji će spomen Iranci odmah reagirati s 'Hafez' i 'Sadi'. To su dvojica velikih iranskih, ali i svjetskih pjesnika i filozofa. Njihove grobnice u pažljivo njegovanim parkovima glavne su atrakcije grada i izuzetno su posjećene, a mnogi Iranci ovdje provode vrijeme čitajući njihova djela.

U blizini Širaza, kroz nepregledna natapana polja nazire se drevni Persepolis. Nekada glavni grad perzijskog carstva spaljen je do temelja u vrijeme osvajanja Aleksandra Makedonskog. Danas vidljivi ostaci kraljevskih odaja, stupovi palača i masivni blokovi ulaznih vrata uz malo mašte mogu dočarati nekadašnji sjaj ovog veličanstvenog grada.
Zemlju enormne kulturne ostavštine, prekrasnih pustinjskih gradova, džamija i prirode ponajviše pamtimo po susretljivim, nasmiješenim i radoznalim ljudima. Svakoga dana više puta smo dobivali ponude od apsolutnih stranaca za čaj, razgovor ili pomoć. Ljudi na cesti prilaze, rukuju se s vama, žele vam dobrodošlicu u svoju zemlju, nude svoj dom, objed, bit će vaši turistički vodiči ili vam daju svoj broj telefona da ih obavezno nazovete ako budete imali ikakvih problema. Toliko o predvodnici 'osovine zla'!