Za sada je samo tridesetak modnih kuća jedva pristalo na potpisivanje Sporazuma o građevnoj i protupožarnoj zaštiti u Bangladešu, u kojem za europske i američke firme radi 3,6 milijuna radnika za mjesečni minimalac od 30 eura. Riječ je samo o licemjernoj kozmetici, kažu kritičari.
'Vrijeme jeftinog rada u modnoj industriji primiče se kraju', kaže Dov Charney, osnivač i direktor American Apparela, modne tvrtke sa sjedištem u Los Angelesu, komentirajući nedavnu tragediju u Bangladešu, kada je urušavanjem tekstilne tvornice Rana Plaza u predgrađu glavnoga grada Dhake stradalo 3500 zaposlenih, mahom žena.

Koliko je velika pohlepa modnog svijeta?
Klimava, rasjednuta zgrada Rana Plaze tog kobnog 24. travnja bila je grobnica za 1127 žrtava. Dvjema stotinama njih nije utvrđen identitet, valjda radnice na crno, te su pokopane u zajedničku grobnicu na mjesnom groblju, dok je od 2438 ranjenih blizu tisuću njih moralo amputirati noge. Ti se ipak smatraju sretnicima u usporedbi sa šveljama koje su ostale bez ruku i neće više moći šiti novu jesensku kolekciju za fine europske i američke modne lance. Kako će preživjeti? Koga briga. I sve za nekih 30 eura mjesečno, koliko vlada Bangladeša dopušta minimalnu plaću. Pohlepa modnoga svijeta doslovce gazi preko mrtvih.

Samo šest mjeseci ranije u požaru jedne druge tvornice nedaleko Rana Plaze, izgorjelo je 112 radnica, nekoliko dana poslije u požaru je poginulo osam osoba, a od 2006. do 2010. zbog nepostojećih mjera osiguranja izgorjelo još 550 radnika; sve u svemu, od 2006. do najnovije nesreće u tekstilnoj branši u Bangladešu je poginulo 1700 tekstilnih radnica. Puno za zemlju u kojoj za Europu i Ameriku u 5000 tvornica šije 3,6 milijuna stanovnika (87 posto žena), gotovo cijela Hrvatska. Pišući ovoga siječnja o toj mračnoj strani mode, nismo mogli ni slutiti da će se mračna stvarnosti dokazati u tako brutalnom broju žrtava u Dhaki, koji bi se - iako s manje poginulih, a više ozlijeđenih - mogao usporediti s brojem stradalih u rušenju njujorškog World Trade Centera. Pa ipak, za većinu medija bio je to jedan od usputnih događaja.

Dov Charney jedini je čelnik nekog velikog modnog lanca koji najavljuje kraj 'suvremenog ropstva'; tako neki zovu skandalozne uvjete rada uz skandalozno niske plaće u najsiromašnijim zemljama Azije i Afrike, da biste vi mogli kupovati jeftine modne krpice, a modni lanci ubirati skandalozno visoke profite. Ostali šute jer zašto bi se bunili protiv sistema u kojem u 100 kuna, koliko platite majicu u nekom razvikanom lancu, cijena njezine izrade u Bangladešu sudjeluje s dvije do tri kune, pa ostalo može ići drugima u džep.

Pravo lice modne industrije

Doduše, nakon bangladeške apokalipse ovih dana je tridesetak modnih lanaca, od C&A i H&M do Esprita, Manga i Benettona, konačno potpisalo Sporazum o građevnoj i protupožarnoj zaštiti u bangladeškim tvornicama tekstila, kojim se obuhvaća tisuću takvih pogona. Na to ih je prisilila 'Kampanja za čistu odjeću' skupivši više od milijun protestnih potpisa. Ova međunarodna nevladina organizacija sa sjedištem u Amsterdamu za to se bori već dugo vremena, ali do tragedije je za potpis tog sporazuma uspjela privoljeti samo njemački lanac Tschibo i američki koncern Philips – Van Heusen (PHV).

Katastrofa u Dhaki tako pokazuje pravo lice modne industrije, zapletene u metastazirani lanac beskonačnih posrednika, dobavljača, poddobavljača i dobavljačevih dobavljača, nemajući nikakvih zakonskih obveza prema radnicima, pa ni prema stradalima u Dhaki, jer je to obveza tvorničara od kojih se naručuje posao. Preživjeli i rodbina poginulih sada uzalud prosvjeduju na ulicama tražeći bilo kakvu odštetu, pa 'Kampanja za čistu odjeću' pokreće akciju 'Pravda za žrtve mode', tražeći od brendova za koje je radila urušena tvornica isplatu odštete žrtvama u ime moralne i etičke odgovornosti.

Jedan od njih je i Benetton, koji je tvrdio da s Rana Plazom nema nikakve veze, ali kada su na fotografijama izvirile Benettonove košulje, ispalo je da je ovdje sašiveno 200.000 komada, o čemu direktor Biagio Chiarolanza tvrdi da nije imao pojma, budući da posao ugovara preko dobavljača, a nema saznanja gdje dobavljač šije robu. Slično je tvrdio i njemački diskontni lanac Kik, pa svi umočeni u nesretnu tvornicu peru ruke.

A direktor American Apparela sada s pravom dijeli drugima lekcije. Njegova tvrtka sa 11.300 zaposlenih i 200 prodajnih mjesta u 20 zemalja te 547 milijuna godišnje zarade jedna je od rijetkih tekstilnih divova organiziranih vertikalno, što znači da kreira, proizvodi i distribuira robu s jednoga mjesta u velebnim, prozračnim, klimatiziranim zgradama u Los Angelesu. On ponosno ističe da njegova švelja godišnje zaradi 25.000 dolara, 12 dolara po satu, što će reći da američka radnica u tri sata zaradi koliko jadnica u Bangladešu za cijeli mjesec crnčenja 12 sati dnevno šest dana u tjednu.

Njegova švelja također dobiva naknadu za prijevoz, topli obrok i plaćenu pauzu za odmor, zdravstveno je osigurana, na svakom katu tvornice ima javnu telefonsku govornicu za međunarodne razgovore i besplatne tečajeve engleskoga, budući da mnogo radnica dolazi iz susjednog Meksika. Ima također besplatno parkiralište, firma joj nudi bicikle na besplatno korištenje, a radnicama su na usluzi masažerke, budući da švelje pate od problema s kičmom. Doduše, u jednom njihovom kineskom pogonu baš nema takvih beneficija, ali im plaća odgovara američkom minimalcu.

Utopija ili stvarnosti? U svakom slučaju nedostižan san za švelje u Hrvatskoj, pa kako ne bi bio u Bangladešu ili Indiji, gdje zbog jednog dana bolovanja ne dobiju plaću, nemaju prava na pauzu, nemaju nikakvog osiguranja ni zdravstvene zaštite, rade u neklimatiziranim nagužvanim salama s rešetkama na prozorima i bez rezervnog izlaza u slučaju požara.

Je li tragedija u tvornici Rana Plaza prekretnica koja doista znači početak kraja jeftine modne industrije? Zbog pritiska javnosti bangladeški parlament u kojem sjede mnogi vlasnici tekstilnih tvornica, sada ipak pod pritiskom međunarodne javnosti mora povisiti zakonski minimalac. No ni viša plaća ni sporazumi o sigurnijim uvjetima rada bez korjenitih promjena vjerojatno nisu ništa drugo do licemjerna kozmetika.