Ono što karakterizira ovaj oblik roditeljstva je roditelj koji je izrazito vezan uz dijete, djetetova iskustva i probleme, kao da nadgleda njegov život, bez obzira na njegovu dob. Zapravo se radi o previše zaštitnički nastrojenim roditeljima koje obilježavaju pretjerano uključivanje, kontrola i rješavanje problema koji se pojavljuju u životu njihove djece.

Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život

Marjeta Knez Turčinović, dr. med. spec. psihijatrije i uže spec. psihoterapije te integrativna psihoterapeutkinja iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, analizirala je za tportal tzv. helikopter roditeljstvo i njegove posljedice po razvoj djeteta.

Utjecaj roditelja na djecu je iznimno velik, a način na koji se ophodimo prema njima, ono što ih učimo, kako ih podržavamo, motiviramo, ali i kako postavljamo granice, kakva su naša očekivanja, sve to utječe na način na koji će djeca doživljavati sebe i svijet koji ih okružuje, objašnjava Marjeta Knez Turčinović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Zadatak je roditeljstva osposobiti dijete za samostalan život i odrastanje u osobu koja je samopouzdana i prihvaća sebe. 

Odgoj djeteta podrazumijeva toplinu, razumijevanje, ljubav, podršku i ohrabrenje koje mu roditelj pruža te kontrolu koju čine roditeljska očekivanja, zahtjevi i nadzor. Postoje različiti odgojni stilovi, od kojih svaki na drugačiji način utječe na razvoj djetetove ličnosti, a dvije su krajnosti potpuna kontrola, odnosno zanemarivanje djeteta, koje obje negativno utječu na njegov razvoj.

U posljednje vrijeme se sve više govori o helikopter roditeljstvu, odnosno helikopter roditeljima, kaže Knez Turčinović.

'To je izraz koji se počeo koristiti 90-ih godina, a koji su osmislili Foster Cline (psihijatar) i Jim Fay (savjetnik za roditeljstvo i edukaciju). Počeo se upotrebljavati vezano uz odgoj i odnos roditelja prema mladim odraslim osobama. Ono što karakterizira ovaj oblik roditeljstva je roditelj koji je izrazito vezan uz dijete, djetetova iskustva i probleme, kao da nadgleda njegov život, bez obzira na životnu dob. Zapravo se radi o previše zaštitnički nastrojenim roditeljima kod kojih postoje pretjerano uključivanje, kontrola i rješavanje problema koji se pojavljuju u životu njihove djece', objasnila je.

Ovakvi roditelji krče put svojem djetetu kroz život, često u svrhu postizanja što boljeg akademskog ili poslovnog uspjeha, kontrolirajući svaki aspekt djetetove rutine i ponašanja, što se može manifestirati na različite načine ovisno o životnoj dobi (nemogućnost puštanja, lobiranje, ponašanje kao tjelohranitelj, pretjerano pomaganje sa školskom zadaćom, pretjerana briga i strah od zaraze, pretjerani nadzor, čak i elektroničkim putem, previše izvannastavnih aktivnosti, previše pohvale), dodaje.

'Takvi su roditelji fizički sveprisutni, ali psihološki nedostupni djeci, svoje emocionalne potrebe stavljaju u prvi plan, vođeni su vlastitom tjeskobom, istovremeno zanemarujući razvojne potrebe djeteta, što negativno utječe na autonomiju, sposobnosti, kao i cjelokupan osobni razvoj djeteta. Primjerice, ako govorimo o najranijoj dobi – ukoliko se prema djetetu koje uči hodati ponašamo kao da ono ne zna hodati, smanjujemo mu sigurnost u sebe i izokrećemo percepciju stvarnosti. Dijete počinje sumnjati u svoje sposobnosti', smatra Knez Turčinović.

Psihološka kontrola je najpogubnija za djetetov daljnji razvoj

Istraživanja provedena u Americi, prema infografici koju su sastavili dr. Jesse Viner i Matt Zajechowski za Yellowbrick, govore o sve većoj učestalosti helikopter roditeljstva, a pokazalo se da su djevojke češće od mladića izložene ovom roditeljskom stilu. U suvremenom roditeljstvu očevi su sve više uključeni u skrb o djeci, stoga je teško govoriti o tome tko je više sklon biti helikopter roditelj - majke ili očevi.

Opisana roditeljska ponašanja nose sa sobom i psihološku kontrolu nad djetetom, što je najpogubnije za njegov daljnji razvoj, dodaje.

'U kontekstu helikopter roditeljstva važno je naglasiti da je u određenim životnim situacijama normalno pomoći djetetu da prebrodi zadatke koji su pred njim, ali ne na način da preuzmemo te zadatke na sebe jer na taj način stvaramo djecu ovisnu o nama i, na kraju krajeva, nesposobnu da se pobrinu za sebe', upozorava.

Pokazalo se da ovakav tip roditeljstva kod mladih odraslih ljudi potiče narcizam, kao i loše mehanizme nošenja s problemima, što je povezano s pojačavanjem anksioznosti i stresa. Također može biti povezano s većom pojavnosti ozbiljnijih psihičkih poteškoća, primjerice anksioznih poremećaja i depresije, objasnila je psihijatrica Knez Turčinović.

'Kao psihijatrica u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, susrećem se s djecom/mladima koji već imaju razvijene određene psihičke poteškoće koje ponekad možemo povezati s određenim poteškoćama u obiteljskim odnosima (bilo da se radi o zanemarujućim, bilo preprotektivnim roditeljima). Iskustvo je pokazalo kako je za ozdravljenje djeteta i pružanje kvalitetne pomoći jako važno uključiti roditelje u savjetovanje kako bi im se olakšalo prihvatiti i nositi se s poteškoćama koje imaju njihova djeca, ali i kako bi mogli pratiti i podržavati promjene koje se događaju kod djece tijekom terapije. Na taj način se roditelje nastoji osnažiti da i sami dijelom postaju aktivni sudionici u tretmanu svoje djece', rekla je Knez Turčinović.

Djetetu treba dozvoliti greške i frustracije te pokušaje i promašaje jer iz toga ono uči i raste 

Važno je naglasiti da bi optimalno bilo da je roditelj uključen i osjetljiv na potrebe djeteta, da mu postavlja očekivanja, ali i poštuje i dozvoljava djetetovu autonomiju u skladu s realitetom. Upravo je to ključ uspješnog roditeljstva, ravnoteža između emocionalne topline i dostupnosti te kontrole. S obzirom na navedeno, gore opisano autoritativno roditeljstvo je i najpoželjniji tip jer je povezano sa zdravim razvojem djeteta, kaže ona.

'Djetetu treba dozvoliti greške i frustracije te pokušaje i promašaje jer iz toga ono uči i raste. Ukoliko smo skloni prevelikoj zaštiti, ne dozvoljavamo djetetu mogućnost naučiti se nositi s frustracijom, razvijati alate i mehanizme koji su mu potrebni za savladavanje frustracija, a iako one mogu biti teške i izazovne, tijekom života su neizbježne. Važno je da kao roditelji prepoznamo vlastitu anksioznost i da ju prihvatimo i izdržimo kako bismo djetetu ostavili prostora za osobni rast. Ukoliko motivacija, nagrada, pa i poticaj uvijek dolaze izvana (od roditelja), djetetu se ne ostavlja prostora da to isto razvije u sebi. Za kraj, citirala bih psihologinju Madeline Levine: 'Jedna od najvažnijih stvari koje možemo učiniti za svoju djecu jest da im vlastitim primjerom pokažemo verziju odraslog života kojoj treba težiti'', zaključila je Knez Turčinović.